(Ne)moguća misija: Demontiranje procesa

Vest nedelje je prvostepena presuda četvorici bivših pripadnika Resora državne bezbednosti postupku za ubistvo novinara Slavka Ćuruvije. Nesporno je, tu se većina slaže, da je ovo izuzetno važna osuđujuća presuda. Međutim, njen značaj, koji je nesumnjiv, potire vreme proteklo od trenutka izvršenja zločina do sudske presude. Zato je važno pitanje da li je pravda zadovoljena, ali i da li je poruka presude da je učešće države političkim ubistvima ubuduće apsolutno nemoguće?

 

Po mom mišljenju, presudom je zatvoreno samo jedno poglavlje ove priče kroz koju se prelamaju vrednosti društva u kome živimo, a iza nje je ostala gomila neodgovorenih pitanja. Danas znamo da je ovo političko ubistvo organizovala država, ali je javnost ostala uskraćena za informacije nalogodavcima, kao i o osobi koja je povukla oroz 11. aprila 1999. po podne haustoru zgrade gde je Slavko Ćuruvija živeo.

 

Ovaj proces, nažalost, nije doveo ni do demontiranja zavereničkog sistema koji je dao sebi za pravo da svoje neistomišljenike likvidira. To nije bila ni prva likvidacija novinara Srbiji. Prema bazama novinarskih udruženja, država Srbija se nije obračunala sa više desetina smrti, kidnapovanja ili nestanaka novinara i medijskih radnika u prethodne tri decenije.

 

Naše društvo još uvek nije uspešno. Neuspelo je i zbog toga što se atmosfera iz optužnice za ubistvo Slavka Ćuruvije nije mnogo promenila. Prema navodima tužioca, Ćuruvija je ubijen zbog “javnog istupanja u zemlji i inostranstvu i kritika nosilaca političke vlasti zbog mogućnosti da utiče na javno mnjenje i delovanje opozicionih društvenih snaga, radi očuvanja postojeće vlasti”.

 

Napadi na novinare nisu prestali. Ako se može računati kao pomak, od ubistva Milana Pantića nije zabeležen nijedan smrtni ishod. Ali, samo u 2018. godini regostrovana su 102, a do aprila ove godine čak 42 napada na novinare. Ovo najbolje oslikava atmosferu u kojoj živimo.

 

Jedan od ključnih preduslova za izgradnju demokratskog društva, društva izgrađenog na poštovanju zakona, ljuđskih prava i sloboda, na zakonima koji se dosledno primenjuju, na kontroli vlasti, jeste pravo na slobodne medije. Bez slobodnih medija nema ni dijaloga društvu. Bez slobode nema ni slobodnih medija. Bez slobodnih medija i bez dijaloga nema ni razmene mišljenja, a bez toga nema demokratije i tako ukrug.

 

Kome odgovaraju neslobodni mediji? Kome odgovara da nema sučeljavanja mišljenja? Kome odgovaraju aplauzi na zvonce? Kome odgovara da se ne postavljaju pitanja? E pa na tom mehanizmu se zasniva i odgovornost za Slavka Ćuruviju i za stradanje svih ostalih novinara, za napade, konačno za zataškavanje nalogodavaca.

 

Te ‘99. godine nije ubijen samo Slavko Ćuruvija, kao ni 2003. samo Zoran Đinđić. Sa svakim tim strašnim zločinom ubijena je i po jedna šansa da u Srbiji vladaju zakoni, a ne moćnici nad zakonima.

 

Ubijena je šansa da su u Srbiji institucije te koje čine stub države, a ne pojedinci koji tu državu prilagođavaju sebi i interesima očuvanja svoje moći, bez obzira na to kako se oni zovu i koje boje nose.

 

Neću izreći preveliku mudrost ako kažem da su za sve što se dešava najodgovorniji oni na vlasti, naročito u društvu kakvo je naše sa minornim demokratskim potencijalom.

 

Ali, gde smo tu mi, građani?! Kojim mernim instrumentom se može izmeriti naša odgovornost? Da Ii je mera ćutanja, kada nam odvode komšiju ili spale kuću novinara, istovremeno i mera odgovornosti nas građana? Gde je granica između Iičnog interesa svakog od nas i interesa svih nas za društvo koje, kao pojedinci, činimo?

 

Da li je granica 17 metaka ispaljenih u Slavka Ćuruviju pre 20 godina? Ako mi, građani, dopustimo onda će i dalje neka “moć”, bez obzira na to kako se zove, odlučivati o životu i smrti još dugo, mimo zakona, mimo institucija, konačno mimo nas samih. Attendite!

 

Tekst je objavljen u Blicu.

Naslovna fotografija: Zoran Drekalović