Ova vlast je alergična na pluralizam

Foto: Zoran Drekalović

Kakvu budućnost društvenog organizovanja nagovještava protest “Srbija protiv nasilja”?

“Vikend revolucije”. Pod tim naslovom je Svetlana Slapšak na Peščaniku objavila izvrstan tekst u kojem prepoznaje sličnosti aktuelnih građanskih protesta u Srbiji s nekim od skorašnjih pobuna u svetu i zaključuje da se “demonstranti odriču revolucionarne brzine i sprovode protest kao svakodnevicu”. Tekst se završava izuzetno nadahnjujućom rečenicom: “Već samo od redovnosti se diktatorima zacrvene uši.”

Građani Srbije treba da budu ponosni na istrajnost koju pokazuju u protestima “Srbija protiv nasilja” i kojom poništavaju sposobnost režima da javnost drži u svojevrsnoj amneziji, usled koje se svi skandali i problemi prebrzo zaboravljaju, a normalizuje potpuno odstustvo odgovornosti vlasti i institucija za bilo šta što (ne) čine. 

Jesu li protesti “Srbija protiv nasilja” početak buđenja građanskog društva?

Očigledno je da su se građani probudili, i to iz nečega što bih nazvala indukovanom komom. Građani su godinama sistematski gurani u pasivnost i apatiju, nametano im je da ne treba da se “bave politikom” jer su “ionako svi isti” i “ništa ne može da se promeni”. Kada je nasilje na nezamisliv način eksplodiralo u maju, ljudima je prekipelo i na površinu su isplivale sve natoležene frustracije zbog nasilja koje trpimo od institucija, medija, političkih i finansijskih moćnika, kriminalnih struktura… Građani su shvatili da nasilje nije incident, nekakva greška u sistemu, nego modus operandi sistema. 

Impresivna je zrelost koju su pobunjeni građani pokazali odolevajući ideološkim (nacionalističkim) zamkama koje su režim i režimski sateliti postavljali pred proteste, uključujući i tezu da se protestima ugrožava bezbednost Srba na Kosovu.

Šta pokazuju istraživanja koje je radila CRTA, smanjuje li se procenat neopredjeljenih prema protestima?

Pokazuju da polovina punoletne populacije Srbije podržava proteste protiv nasilja, a da je više od trećine građana već učestvovalo ili bi volelo da učestvuje u nekom od protestnih marševa. Prilično ujednačeno podrška protestima dolazi iz svih delova zemlje i iz različitih slojeva društva. Čak i među građanima kojima su bliže stranke na vlasti, svaki peti ispitanik podržava neke od zahteva protesta.

Šta je konkretno značilo zaustavljanje rada Anketnog odbora u Narodnoj skupštini Republike Srbije?

Rad Anketnog odbora je onemogućen kako bi se vlast sakrila od odgovornosti i kako se ne bi dovela u situaciju da se pred najširom javnošću na proveru stavi njen stav da “sistem nije zakazao”. Propuštena je prilika da se u institucionalnom okviru razgovara o problemima u društvu i nedostacima u sistemu kojima se podstiče bujanje nasilja i onemogućava njegovo sprečavanje. Najvažniji društveni interesi podređeni su sitnoj partijskoj računici. Time je još jednom potvrđeno da ne smemo da se povučemo sa ulica kad već dijalog u institucijama, pa i u onoj fundamentalnoj – parlamentu, nije moguć. 

Pružaju li aktuelna društveno-politička zbivanja mogućnosti organizacijama civilnog društva da zagovaraju legislative i utiču na rad izvršne i zakonodavne vlasti?

Ova vlast je alergična na pluralizam. Ona ga suzbija i u parlamentu gde većina na sve načine pokušava da utiša višeglasje i pretvori najviše predstavničko i zakonodavno telo u tribinu za podršku izvršnoj vlasti i, pre svega, predsedniku države. Teško, dakle, da može biti istinske otvorenosti za saradnju s civilnim sektorom, koja ne bi bila čisto deklarativna i, zapravo, dekorativna. Dominantna politička snaga je takva da ne traži sagovornike i saradnike nego poslušnike i navijače. Zato je za organizacije civilnog društva presudan rad s građanima, odnosno mobilizacija građana  kako bi se konstantno pojačavao pritisak na režim.

Da li tu borbu može da preuzme opozicija, s obzirom na ideološke razlike među političkim strankama?

Bez političkih partija nema parlamentarne demokratije, ni istinskog političkog pluralizma. Zbog toga autoritarni režim ulaže ogromne propagandne napore da građanima ogadi politiku i da pripadnost partiji (bilo kojoj sem onoj jednoj) prikaže gotovo pa kao moralnu devijaciju. Imam utisak da su građanski protesti doprineli i tome da se najzad jasnije ocrtaju konture autentično demokratske i proevropske opozicije kao jedine stvarne protivteže Vučiću. 

Na toj opoziciji je sada da nađe način kako da iskoristi probuđenu energiju građana, odnosno da razvije motivišuće i kredibilne politike kojima će tu energiju da pretoči u dobar izborni rezultat.

Imaju li građanke i građani Srbije moć da utiču na pristup političkim, društvenim i ekonomskim procesima koje predvodi aktuelna vladajuća koalicija?

Mi u Crti smo jako ponosni na program “Građani imaju moć” koji već dugi niz godina razvijamo i u okviru kojeg sarađujemo s ogromnim brojem formalnih i neformalnih grupa građana koje se “na lokalu” bore za javni interes. Mnogo malih, pa i ne tako malih pobeda već je ostvareno tim inicijativama za zaštitu životne sredine, javnog prostora, borbu protiv korupcije, investitorskog urbanizma itd. To potvrđuje da smo u pravu kada kažemo da građani imaju moć uvek kada se aktiviraju, udruže, organizuju i upute u prava koje im zakoni garantuju. Možemo reći da protesti protiv nasilja taj vid borbe podižu na nacionalni nivo.

Šta govore analize važnih političkih, društvenih i ekonomskih pitanja kada je riječ o tranziciji Srbije u demokratsko društvo? 

Već godinama dokumentujemo podrivanje demokratije i udaljavanje Srbije od savremenih standarda vladavine prava. Svedočimo partijskom zarobljavanju države, koncentraciji moći u rukama pojedinca, odumiranju kontrolne funkcije parlamenta, jačanju propagandne mašinerije nauštrb slobode medija… Kao organizacija koja se bavi posmatranjem izbora, vidimo i koliko se iz izbornog ciklusa u ciklus urušava integritet izbornog procesa i pogoršavaju uslovi za slobodne i poštene izbore, koji su bazična vrednost i preduslov demokratskog poretka. U takvim okolnostima u pitanje je dovedena i smenjivost vlasti, kao osnovni princip demokratije. 

Kako mediji u Srbiji izvještavaju o stranim akterima i dihotomiji Istok-Zapad? Koja retorika dominira u novinarskom diskursu, jeziku i odnosu prema stvarnosti?

U proteklih šest godina dominira negativan ton u odnosu na Zapad, odnosno na EU, SAD i naročito NATO. S druge strane, Rusija je najzastupljeniji globalni subjekt u izveštavanju srpskih medija – od jula 2022. do kraja juna 2023. imala je više od 16.000 spominjanja u najuticajnijim TV, štampanim i onlajn medijima i u većini njih je predstavljena u pozitivnom tonu. Kina je nešto manje vidljiva u sadržajima srpskih medija, ali dominantno u afirmativnom svetlu. 

Negativne emocije prema Zapadu najčešće su vezane za temu Kosova. Na kosovskom pitanju, pak, Rusija dobija najviše naklonosti, ali i na temama energetike, ekonomije, pa i rata u Ukrajini. Svaki peti medijski prilog koje je Crtin tim za monitoring medija obeležio kao proruski sadrži i potencijalnu dezinformaciju ili manipulaciju činjenicama.  

Koliko medijske pažnje dobija geopolitička pozicija Srbije u domaćim medijima? Da li toj medijskoj slici pripada odnos prema putu u Evropsku uniju?

Srbija je prilično zagledana u sopstveni pupak, pa su i podaci o kojima sam govorila u odgovoru na prethodno pitanje uglavnom u vezi sa odnosom spoljnopolitičkih aktera prema “srpskim” temama. Mediji bliski režimu, a to znači većina najuticajnijih medija, uglavnom nekritički idu tragom vlasti, odnosno retorike Aleksandra Vučića, pa se i u njima odslikavaju mnogobrojne kontradiktornosti i nedoslednosti. U istom danu smo i čvrsto opredeljeni za evropsku budućnost, ali i zgroženi nad EU kao pokroviteljem naših neprijatelja na Kosovu. Istovremeno imamo međunarodni ugled veći nego ikad, ali smo i u situaciji da se naš predsednik bori sam protiv svih za pravdu i međunarodno pravo. Šampioni smo u privlačenju stranih investicija, ali nam i svi zavide na ekonomskim uspesima i pokušavaju da uspore naš rast. Od EU želimo novac, ali ne i ocene o stanju naše demokratije i vladavine prava.

Intervju Vukosave Crnjanski, direktorke Crte za BUKA magazin.