(Ne)moguća misija: Dijalog, umesto štrajk mozgova

Više puta ponovljena Iaž postaje istina. Ovo pravilo, međutim, ima i drugi par rukava. Ne možete sve vreme da Iažete sve Ijude. Ovih dana, meseci, godina i decenija, svedoci smo kako Srbiji fantastično funkcioniše manipulacija ljudima. Na masovnom svakodnevnom nivou. tom procesu, laži postaju činjenice, spe kulacije nesporna istina, a nadrealno postaje realnost.

 

Uspešan recept za manipulaciju sadrži vešto upakovane poruke, javne funkcionere kao nosioce poruka, dobar izbor medija i ponavljanje do besmisla. A onda, dobro smućkano, sve Srbiji može postati istina. Čak smo došli u taj stadijum, da za partijsko-političku elitu i dobar deo društva više nije ni važno šta je istina, već samo šta je poruka koju nam prenosi On ili Njegovi saborci. Biti On nije rezervisano za Njega. To može biti i Ona, neki drugi On, mogu biti svi Oni koji su poslednjih trideset godina dobili šansu da vode državu. Manje-više se to “vođstvo” države odvijalo na sličan način. Jasan i neprikosnoven stav, koji se po potrebi menjao bez ikakvog problema, višak testosterona na račun mudrosti, ega nauštrb znanja, briga o biračima samo dok se pozira za videospot, grabež za sebe i svoje i besomučni napadi na sve koji su upućivali bilo kakvu kritiku. Zajedničko mnogima je i to što su se krili iza evropeizacije, delili ljude na naše i njihove, busali se u Kosovo, jer tobože Ustav, dok se zakona nisu ni držali jer su naučili da to rade samo pijani sa plotom. Ili jednostavnije rečima Ramba Amadeusa: “…sanjali su autokratiju, a vježbali demokratiju”, spotičući se u toj vežbi o građane koji su odavno nokautirani.

 

Manipulacija služi da On Iakše vlada. Lakše je da kao vlast štrajkujem glađu i tražim neopozivu smenu opozicije. Lakše je nego da se recimo neki Istinomer seti OBEĆANJA koje sam DAVAO. Jer neću da se priča o borbi protiv korupcije, o povećanju broja mafijaških egzekucija, o raznim stanovima bugarskim ili kanadskim, o spornim privatizacijama. Neću da me neko pita ko je vlasnik Politike, Novosti ili Dnevnika. Neću da mi se dosađuje pitanjem šta je plan za Kosovo. Neću da me pitaju pod kojim sam uslovima prodao NIS. Neću da se neko seti osetljivih stvari poput rušenja u Savamali ili političkog ubistva Olivera Ivanovića. Neću da se sad baš svakog dana priča o tome ko stoji iza ubistva Slavka Ćuruvije. Taman smo skrajnuli priču o inspiratorima atentata na predsednika vlade Zorana Đinđića. Neću da me neko podseća da prosečna plata još nije dostigla obećanih 500 evra. Neću da se penzioneri sećaju da sam smanjio penzije, već samo da sam ih povećavao. Neću da se priča o ceni mosta u Beogradu ili infrastrukturnimjrrojektima koji se raspadaju.

 

Štrajk glađu onih koji imaju APSOLUTNO sve poluge i mehanizme u društvu da sprovedu kakvu god politiku naume služi isključivo u svrhu manipulacije i skretanju pažnje sa problema na koji deo javnosti glasno ukazuje. Ne treba nam manipulacija, nama treba dijalog. I imamo savršenu priliku da pokažemo da verujemo u demokratski proces kao društvo. Da institucije za nas znače zakon i pravila koje važe za sve i uvek bez izuzetka i da smo zreli za odgovorni dijalog. Izazov je kada se institucije doživljavaju kao puke zgrade, zidovi i umetnine, umesto skup pravila i procedura koje upravljaju kolektivnim donošenjem odluka. Sasvim je jasno da izuzetno veliki broj Ijudi u Srbiji zahteva slobodne i fer uslove za buduće izbore i rad medija koji će biti u skladu sa zakonima ove zemlje. Odgovoran pristup, a ne manipulacija, sada bi bio da se kroz institucije ukrste argumenti i pronađu najbolja rešenja. Poruke “hoćemo dijalog, ali ne sa tom osobom” nije dobar put da se, iskreno i bez manipulacije uđe u dijalog oko problema koji tišti preko 60 odsto građana Srbije. Jer ako je tako, onda to znači da dijalog u stvari nećemo. Nećemo rešenje, već incident i konflikt. Onda to tako treba i reći.

 

Ako uskoro do dijaloga ne dođe, odgovornost za posledice je na svim političkim stranama. Tada ćemo moći i da zaključimo da je štrajk mozgova – uspeo.

 

Tekst je objavljen u Blicu.

Naslovna fotografija: Zoran Drekalović