Predsednik koji se neočekivano pojavljuje

Dok se osvrćemo na prvih godinu dana u radu predsednika Republike, Aleksandra Vučića, čini nam se da taj period traje mnogo duže, čak i predugo. Postavljamo pitanje da li nas ovaj osećaj vara ili zaista živimo u univerzumu koji se okreće oko jedne te iste jedinice – ličnosti i odnosne partije – i u kom je smena različitih izbornih ciklusa skoro sasvim precizno zamenila smenu godišnjih doba.

 

Kako je tako nešto uopšte moguće?

 

U istoj godini u kojoj koincidira i prva godišnjica otkako je Aleksandar Vučić stupio na dužnost predsednika, obeležavamo i šestu godinu otkako su vladajuća stranka i aktuelni predsednik, menjajući različite oblike i boje, zauzeli skoro svaku ključnu funkciju u državi i na brzinu preuzeli i skoro svaku zajednicu u zemlji. Na isti način je na brzinu, u prvom krugu predsedničkih izbora, uz izraženo korišćenje svih sredstava, a ponajviše onih zakonom, razumom i etikom nedozvoljenih, Aleksandar Vučić postao predsednik Republike.

 

Sam prelazak Aleksandra Vučića na novu funkciju, pak, ne donosi ništa novo i drugačije, jer on, ključnu funkciju nikada nije ni napustio. Aleksandar Vučić je zadržao svoje mesto predvodnika partije koja teži da nametne sebe kao jedinog (do)nosioca istine i koja ne preže od toga da prostim, binarnim opozicijama deli “narod” na “dobar” i “otpadnički, kontaminiran degutantnim vrednostima” deo kako bi upravljala čitavim sistemom kroz buđenje najprizemnijih strasti.  

 

Međutim, ponovo postavljamo pitanje kako je to moguće kad Ustav Republike Srbije insistira na tome da je predsednik onaj organ koji izražava državno jedinstvo i predsednik mora uložiti dodatan napor kako bi istovremeno predstavljao sve građane, kako  one koji su ga na ovu funkciju izabrali tako i one koji ga kritikuju. Uvažavanje duha važećeg Ustava nalaže da predsednik mora predstavljati sve građane Srbije, a ne samo svoju partiju, makar ona bila dominantna.

 

Vršenje partijske funkcije Ustavom, dakle, nije zabranjeno. Ipak, komparativna ustavna praksa pokazuje da su brojne države u regionu prepoznale potrebu da ovu zabranu eksplicitno propišu. Ustavi Rumunije, Albanije i Hrvatske zabranjuju predsedniku da u toku mandata bude član političke partije, dok Ustav Bugarske dozvoljava članstvo ali ne i rukovođenje partijom. Predsedniku Srbije, sa druge strane, ostavljen je prostor da sam odluči o tome da li će uticaj ostvarivati i sa pozicije stranačkog lidera. Predsednik Vučić odlučio je da državno jedinstvo može oličavati i sa čela vladajuće partije.

 

Predsednik Vučić nije jedini koji se na tako nešto odlučio. Nakon 2008. godine, kada je počeo drugi mandat Borisa Tadića kao predsednika Republike, promenjen je dotadašnji odnos snaga u Parlamentu. Tadićeva DS postala je okosnica vladajuće koalicije i sam predsednik Republike, koji je ujedno bio i predsednik stranke, političku moć crpeo je iz činjenice da je upravljao vladajućom političkom strankom.  U tom periodu, u osnovi parlamentarni sistem u praksi se izobličio i približio predsedničkom. Povratak u ustavne okvire funkcija predsednika Republike doživela je u periodu 2012-2017. godine kada je predsednik Nikolić zapravo postupio u duhu Ustava i odstupio od članstva u stranci. Iako se Nikolić u više navrata opredeljivao kao „predsednik svih građana koji je stranački opredeljen“ činjenica je da je, napustivši čelo stranke, Nikolić kontrolu nad mehanizmom stranačkog odlučivanja prepustio Vučiću, a on sam držao se svojih ustavnih ovlašćenja koja, u osnovi, nisu stvarna izvršna vlast.

 

Ponovno približavanje predsedničkom sistemu, mimo Ustava i mimo zakona, i to još drastičnije nego kod jednog od prethodnika, Borisa Tadića, počelo je sa novim predsednikom, 2017. godine. Da se neće striktno držati svojih nadležnosti, predsednik Vučić je pokazao vrlo brzo nakon preuzimanja mandata, prilikom predlaganja Skupštini kandidata za predsednika Vlade. Predsednik je smatrao da oličava državno jedinstvo i kada je odlučio da, kao predsednik SNS-a, aktivno učestvuje u kampanji svoje stranke na lokalnim izborima koji su se u nekoliko opština i gradova u Srbiji održali od početka njegovog mandata. Nedavna Vučićeva najava ukidanja zakona kojim su smanjene penzije još jedan je drastičan primer mešanja predsednika u nadležnosti Vlade.

 

I da se vratimo na pitanje sa početka – kako je i zašto moguće ovako drastično i vaninstitucionalno pomeranje i koncentrisanje moći? Odgovor je da mi imamo politički sistem koji je nominalno utvrđen pravnim okvirom, ali se, faktički, on prilagođava stanju i različitim potrebama u zavisnosti od toga ko se nađe na poziciji da tim procesima upravlja. Jedno su promene zakona, a ono što imamo sada je faktička promena društvenog uređenja kroz delovanje aktera – predsednika i partije.

Umesto jedinstva naroda, Aleksandar Vučić sa mesta predsednika Republike izražava jedinstvo svih svojih funkcija. I postalo je evidentno da u ovom društvu više nije bitno čega si predsednik, dokle god si predsednik.