Srpski Idealinarijum

Možda je bolje da nismo saznali nikad kako su institucije, koje bi trebalo da budu iznad pojedinaca, savile kičmu i postale servis korumpiranim pojedincima. Možda je bolje da živimo u ružičastoj iluziji boljeg života. Da imamo sve bolji zdravstveni sistem. Penzije nikad veće. Da imaginarijum u potpunosti zameni javu i da konačno počnemo da živimo u njihovoj idealnoj Srbiji Idealinarijumu.

 

Ova vlast aktivno radi na ograničavanju prava javnosti da zna, i prema tome radi direktno protiv razvoja demokratskog društva u Srbiji. Ova vlast neće demokratiju. Nemam niti jedan razlog da verujem da je drugačije. Jer kakvi su to građani po meri sadašnjih, vladajućih političkih struktura? Samo oni koji pružaju bezuslovnu podršku, poslušnost, papagajsko ponavljanje serviranih političkih poruka, bez kritičkog promišljanja i preispitivanja različitih društvenih pojava i procesa.

 

Postaviti pitanje u ovom društvu je jeres. Pozvati na debatu i dijalog je, iz perspektive vlasti, pokazatelj mržnje prema zemlji i ljudima koji žive u njoj. Sva pitanja, a posebno ona kojim se žele rasvetliti afere, istražiti korupcija, ili pak drugi potezi vlasti koji ne odaju utisak da su u interesu javnosti, ostaju bez odgovora. Umesto odgovora, vlast nudi burne reakcije: osude novinara koji se usuđuju da postavljaju pitanja, progon aktivista koji pokreću građane da brane svoja prava, zastrašivanja državnih službenika koji, uprkos pritiscima, profesionalno rade svoj posao. Svi oni dobijaju epitet stranih plaćenika, domaćih izdajnika i mrzitelja srpskog naroda. Da nas podsetim – ako ministra pitaš kako je kupio stan od 250 kvadrata – odgovor je da si strani agent i da radiš protiv Srbije. Ako pitaš ko je rušio u Savamali, odgovor je da je to pokušaj rušenja Vučića. Ako pitaš zašto zakon nije jednak za sve – postaješ glavna meta tabloida.

 

Ali skrivanje informacija dobija novu dimenziju u Srbiji. Iako je do sad vlast vrlo revnosno ignorisala pitanja, retko odgovarala, a tada obično dostavljala netačne ili nekompletne podatke, rešila je da stvar više ne prepušta slučaju. Ključni mehanizam na osnovu koje javnost može da traži informacije u posedu državnih organa, našao se na meti izvršne vlasti.

 

Pod izgovorom unapređenja Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, država se nameračila da uradi dve ključne stvari – izuzme društva kapitala (npr. Železnice Srbije ili Koridore Srbije) iz liste obaveznih da odgovaraju na pitanja javnosti i da proces pristupa informacijama zakomplikuje tako da odbije što više građana.

 

U zemlji u kojoj se jedina i prava istina servira kroz političke autointervjue Šefa države, verifikuje kroz pisanja režimskih medija i konačno potvrdi kroz analize „nezavisnih“ analitičara, pravo građana na pristup informacijama je nepotrebno, zar ne?

 

Možda je bolje, pa čak i zdravije, da nismo nikad čuli priče o tome da je ministar u ulozi lekara omogućavao kriminalcima da izbegavaju suđenja, da nismo saznali šta su sve političari na javnim funkcijama stekli za rekordno vreme, kako su ukidane presude bosovima narko klanova ili kako su nameštani tenderi. Možda je bolje da nismo saznali nikad kako su institucije, koje bi trebalo da budu iznad pojedinaca, savile kičmu i postale servis korumpiranim pojedincima. Možda je bolje da živimo u ružičastoj iluziji boljeg života. Da imamo sve bolji zdravstveni sistem. Penzije nikad veće. Da imaginarijum u potpunosti zameni javu i da konačno počnemo da živimo u njihovoj idealnoj Srbiji – Idealinarijumu. Možda je bolje.

 

A za one koji žele i dalje da misle SVOJOM glavom, koji veruju u profesionalno novinarstvo, koji vide snagu društva u različitostima, koji su da se zakonom ograničava samovolja pojedinca, za one koji bi da ZNAJU šta se dešava u njihovom društvu i državi, nemam da ponudim jednostvano i lako rešenje. Slobodu i demokratiju nam niko neće dati. Njih moramo da osvojimo i odbranimo. Umesto sužnji njihovog Idealinarijuma, budimo aktivni GRAĐANI Srbije. Za početak odbranimo PRAVO JAVNOSTI DA ZNA. #SrbijaDoInformacija

 

 

Blog je pisan za krik.rs

Naslovna fotografija: Zoran Drekalović