Samostalnost tužilaštva i poslušnost tužilaca

Da li javni tužioci treba samo da rade svoj posao, u okviru datih im ustavnih i zakonskih ovlašćenja, (p)ostajući diskretni heroji izvan vidnog polja javnosti, ili treba da iskorače i postanu „medijske zvezde“? Da li je sintagma „hrabar tužilac“ pleonazam? Šta uopšte znači biti hrabar tužilac? Možda je dovoljno raditi svoj posao uprkos pritiscima.

Zakon od tužioca traži da bude stručan, osposobljen i dostojan. Hrabrost se ne pominje u zakonu, ali sigurno ćemo prepoznati hrabrog tužioca kad ga budemo videli.

 

“Omerta” je prekršena

 

Nakon referenduma na kojem su usvojeni kontroverzni ustavni amandmani u oblasti pravosuđa, u iščekivanju novog seta zakona kojima treba bliže da se uredi ono što je ustavnim amandmanima ustanovljeno, kao grom iz vedra neba odjeknuo je glas tužiteljki koje su rešile da prekrše tužilački zavet ćutanja.

Hroničnim optimistima je to kršenje “omerte” ulilo nadu da ćemo napokon saznati i sve što bi trebalo da znamo o Savamali, Doljevcu, Krušiku… Ništa od toga se nije dogodilo. Nismo mi predsednik države, pa da nam je dato (ne zna se kako) sve da znamo.

Neki su se čak ponadali da će najzad progovoriti Zagorka Dolovac, samozatajna vrhovna tužiteljka koja je po formalnim ovlašćenjima najmoćnija ličnost u Srbiji. Kad bi bilo političke volje, ona bi mogla da pohapsi sve one pripadnike političke i ekonomske elite koji žive od nedostatka dokaza. Zagorka, žena koje nema, nije našla za shodno ni da miri, ni da kori svoju zavađenu strukovnu decu, već je nastavila da krcka treći uzastopni šestogodišnji mandat u potaji.

Načelno, tihovanje Zagorke Dolovac ne bi bilo toliki problem da je uspela za sve ovo vreme da pokrene neki postupak u slučaju visoke korupcije u koji su umešani najviši predstavnici vlasti. Napisi u medijima, istraživačke priče o korupciji na svim nivoima, pa čak i izveštaji nezavisnih organa leže u tužilačkim fiokama i možda čekaju, kako stara tužilačka mudrost kaže, svoje vreme. Nije uspostavljena izvesnost kažnjavanja, a građani sve više gube poverenje u pravosuđe.

 

Laura iz komšiluka

 

U znak podrške pobunjenim tužiteljkama, nekoliko advokata organizovalo je proteste pod nazivom „Ne damo naše Laure“. I tako, čitav vek nakon venčanja kralja Aleksandra Karađorđevića i rumunske princeze Marije, jedna Rumunka se opet našla u centru pažnje naše javnosti.

Ko je uopšte ta famozna Laura?

Verovali ili ne, i Laura Koveši je dobar deo karijere pregurala tiho, skoro kao naša Zagorka. Sa samo 34 godine postala je prva i najmlađa vrhovna tužiteljka u Rumuniji. Šest godina je provela na tom mestu, ne talasajući previše.

Potom je stigla na čelo rumunske Nacionalne direkcije za borbu protiv korupcije (DNA),  posebnog tužilaštva za borbu protiv najtežih oblika korupcije, po nadležnostima sličnog našem Tužilaštvu za organizovani kriminal. Pošto dobija poseban tim istražitelja i policajaca i dovoljno veliki budžet, dešava se transformacija i Laura postaje najpoznatija tužiteljka u Evropi. Naravno, osim značajnih resursa, bitna je bila i politička podrška vlasti, ali i podrška iz EU.

Laura počinje da hapsi krupne ribe političke scene. Za razliku od našeg pravosuđa, nije to bio sportski ribolov koji podrazumeva da se, uz obavezno slikanje, ulov poljubi i pusti, već su procesi okončavani pravosnažnim osuđujućim presudama. Ne samo da je gonila bivšeg premijera, već i aktuelnog, pa čak i predsednikovog brata.

Šta je nju motivisalo da izađe iz zone komfora svoje sinekure, nije toliko ni važno. Građani su  prepoznali posvećenost u borbi protiv korumpirane političke klase. Na vrhuncu popularnosti uživala je poverenje čak 60 odsto građana; u isto vreme je parlament imao 11 odsto podrške. (Poređenja radi, Aleksandar Vučić je na poslednjim predsedničkim izborima osvojio neki procenat manje.)

Kada je politička opcija koju je najviše gonila ponovo prigrabila vlast, smenjena ja uprkos masovnim protestima građana. Ali, postala je prva glavna tužiteljka EU.

 

Šta javnost ne zna, a misli da zna o tužilaštvu?

 

Po Ustavu Srbije, javno tužilaštvo je samostalan državni organ koji goni učinioce krivičnih i drugih kažnjivih dela i preduzima mere za zaštitu ustavnosti i zakonitosti.

Samostalnost javnih tužilaca i nezavisnost sudija se ne mogu poistovećivati. Sudije uživaju i eksternu i internu nezavisnost (od uticaja iz same sudske grane vlasti, od drugih sudija ili predsednika suda) što kod tužilaca nije slučaj. Samostalnost javnog tužilaštva garantovana je u odnosima sa zakonodavnom i izvršnom vlašću, ali je ograničena u međusobnim odnosima javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca, nadređenih i podređenih javnih tužilaca. U okviru  javnotužilačke organizacije vlada stroga hijerarhija, a komandni lanac funkcioniše pre svega kroz obavezna uputstva o postupanju.

Novo ustrojstvo javnog tužilaštva propisano je ustavnim amandmanima i biće  implementirano po donošenju seta pravosudnih zakona. Najviše javno tužilaštvo u Republici Srbiji zvaće se Vrhovno javno tužilaštvo i njime će rukovoditi Vrhovni javni tužilac. Funkciju javnog tužilaštva vršiće Vrhovni javni tužilac, glavni javni tužioci i javni tužioci. Vrhovni javni tužilac i glavni javni tužilac u rukovođenju javnim tužilaštvima imaće hijerarhijska ovlašćenja u odnosu na postupanje nižih glavnih javnih tužilaca i javnih tužilaca u konkretnom predmetu, a ta ovlašćenja i pravna sredstva protiv njih biće uređena zakonom koji još uvek nije donet.

Najveći broj ustavnih promena odnosio se na način izbora javnih tužilaca. Kao i ranije, bavili smo se formom umesto suštinom. U mnogo ozbiljnijim državama od naše sudije i tužioce bira skupština ili ih postavlja ministar. I Lauru Koveši je imenovao predsednik države na predlog ministra pravde. Nju to nije sprečilo da procesuira predsednikovog brata, kao i tog ministra koji je u trenutku pokretanja istrage već bi premijer.

Možemo da usvojimo savršene zakone, ali ako tužioci nastave da se autocenzurišu i unapred povinuju volji političkih moćnika, umesto da se posvete utvrđivanju volje zakona i zaštiti javnog interesa, tužilačka samostalnost ostaće mrtvo slovo na papiru. Iskustvo nam govori da je to više pitanje pravne i političke kulture nego zakonskih rešenja.

Odgovornost i samostalnost predstavljaju dve strane istog fenomena. Naši tužioci često zaboravljaju da najvišu vlast u demokratskim državama imaju građani koji čine javnost, a da svi nosioci javnih funkcija moraju da postupaju u javnom interesu. Javnost ima pravo da zahteva transparentnost svih grana vlasti, a njihove predstavnike može da kontroliše, kritikuje, poziva na odgovornost i prinudi ih da odstupe.

 

Ko su nam uzori?

 

„Mafija nije nepobediva. Mafiju su stvorili ljudi i, kao i sve što je stvorio čovek, i mafija ima svoj početak i svoj kraj. Iznad svega treba shvatiti da je mafija zastrašujuće opasan fenomen koji ne može da se pobedi tražeći od običnih građana da budu heroji, već tako što će država u prvu liniju borbe staviti najbolje ljude koje ima u institucijama“.  Đovani Falkone

Srpsko pravosuđe još nije iznedrilo nekog sličnog Lauri Koveši. Ili Đovaniju Falkoneu i  Paulu Borselinu koji su životima platili bespoštednu borbu protiv mafije.

Jednoj od sudnica Višeg suda u Beogradu, Posebnog odeljenja za organizovani kriminal, dali smo ime po Falkoneu, a “neposlušne” tužiteljke smo odmah nazvali Laurama. Očigledno nema domaćeg uzora, sudije ili tužioca po kome ćemo nazivati sudnice i na čijem primeru će se učiti mladi pravnici. To ne znači da među ljudima koji su već u institucijama nema onih na koje možemo da se oslonimo  i koji znaju svoj posao.

Tužioci različito reaguju na pritiske. Neki rado pristaju na sve. To je svojstveno pre svega  rukovodiocima, tj. šefovima u tužilaštvima i njima lojalnim zamenicima. Oni iz uverenja, ali mnogo češće iz lične koristi (dodatak na platu, službeno vozilo sa vozačem, mogućnost brzog napredovanja, dodatne sinekure), slušaju želje izvršne vlasti.

Najveći broj tužilaca podnosi pritiske kao neprijatnu ali neizbežnu boljku vremena u kojem živimo.  Još od one neuspele reforme i opšteg reizbora sudija i tužilaca pravosuđem gospodare nesigurnost i strah od gubitka posla u slučaju zameranja vladajućoj političkoj garnituri.

Postoji i mala grupa onih koji se bune i pokušavaju nešto da promene. Ali u sudaru sa tužilačkom mašinerijom koja je hladna, proračunata i selektivna, ustrojena na načelima surove sovjetske prokurature, a u nedostatku kolegijalne solidarnosti, brzo odustaju i odlaze iz tužilaštva.

Problemi u tužilaštvu mogu se rešavati samo sistemski i dugoročno. Institucije čine ljudi i snažne su onoliko koliko je jak integritet ljudi koji njima rukovode, ali i svih drugih koji u njima rade.

Dok ne vidimo da se tužioci redovno obraćaju javnosti u vezi sa slučajevima za koje je javnost opravdano zainteresovana, da se rvu s policijom, BIA-om i drugim bezbednosnim strukturama oko skrivanja informacija i nepostupanja po nalozima, da savladavaju sopstveni strah od mafije, da istupaju protiv pokušaja centara moći da utiču na njih – znaćemo da nismo na dobrom putu.

 

Autor: Vladimir Tupanjac

advokat, ekspert u Pravnom timu Crte