Snaga nezavisnih institucija zavisi od podrške skupštine koja izostaje

„Utisak je da nezavisne institucije danas više služe da se održi privid demokratskog društva i podele vlasti, nego da budu svojevrsna četvrta grana vlasti. U odnosu na to šta bi trebalo da bude njihova uloga u društvu, slobodno možemo reći da je položaj nezavisnih institucija u Srbiji loš“, ocenjuje Miša Bojović, viša istraživačica Crte, koja je bila deo tima koji je radio na izradi „Analize izveštaja nezavisnih institucija i njihovih preporuka za 2019. godinu“.

Kako Bojović navodi, poslednjih nekoliko godina vidljiv je trend degradacije nezavisnih institucija, blokade njihovog rada, urušavanja kredibiliteta, ali i neaktivnosti koja dolazi iz samih institucija.

„Kada kvalitet rada nezavisnih institucija zavisi od toga ko je na njihovom čelu, onda je jasno da nije uspostavljen sistem i da ne govorimo o istinski nezavisnim institucijama kojima je poverena i kontrolna uloga rada ostalih institucija. Oni koji ih vode ni na koji način ne bi trebalo da budu politički obojeni i da zastupaju interese bilo koje političke partije“, navodi Bojović.

 

Koje su glavne prepreke za kvalitetan rad nezavisnih institucija?

Ono što same nezavisne institucije gotovo identično navode u svojim izveštajima je nedostatak kapaciteta, uključujući nedovoljan broj zaposlenih, kao i infrastrukturu i nedovoljna finansijska sredstva. Međutim, činjenica da skupština koja bi trebalo da se pozabavi navedenim problemima, jedan dug period nije razmatrala te izveštaje, dovela je do toga da su nezavisne institucije u situaciji da ne mogu adekvatno i u potpunosti da rade svoj posao. Iako je ova praksa promenjena od 2019. godine, problem su zaključci koje na osnovu izveštaja nezavisnih institucija usvaja skupština. Ti zaključci se uglavnom svode na konstataciju da se prihvata izveštaj i da Vlada treba redovno da izveštava o njihovom sprovođenju. Dodatno je loše i i to što se u zaključcima uglavnom ne navode poimenično organi koji bi bili zaduženi za njihovo sprovođenje niti se jasno nalaže da zaključci moraju da budu sprovedeni.

 

Zaključci koje donosi skupština su neodređeni, a da li se u izveštajima nezavisnih institucija navode konkretni primeri?

U izveštajima nezavisnih institucija se mogu naći konkretni slučajevi poput: nelegalne gradnje na Savskom nasipu, slučaj gondole na Kalemegdanu, učešće javnog funkcionera Zorana Babića u saobraćajnoj nesreći na naplatnoj rampi Doljevac, slučaj “Beograd na vodi”, slučaj finansiranja kompanije Er Srbija i dr. Nakon razmatranja izveštaja na skupštinskim odborima usvojeni su zaključci sa preporukama koji se ne obraćaju uglavnom nikome konkretno i ne određuju rok do kada se mora postupiti po njima. Na taj način praktično se ostavlja mogućnost da niko ne bude odgovoran za njihovo sprovođenje.

 

Na koje načine se praktično blokira rada nezavisnih institucija?

Svrha formiranja nezavisnih institucija je kontrola organa izvršne vlasti, a njihov rad je često blokiran nečinjenjem drugih institucija. Na primer, Poverenik za informacije od javnog značaja ne može da obezbedi izvršenje svojih rešenja jer Vlada ne ispunjava svoju ulogu u procesu. Agencija za sprečavanje korupcije izriče mere upozorenja Srpskoj naprednoj stranci tokom izborne kampanje koje se ne poštuju i sl. Dugogodišnji problem sa nedovoljnim brojem zaposlenih i manjkom budžeta je i dalje aktuelan, iako se na to, kako smo već rekli, ukazuje u gotovo svakom izveštaju nezavisnog organa.

 

Kakav je odnos Skupštine Srbije prema nezavisnim institucijama i u čemu se taj odnos najviše ogleda?

U periodu od 2014. do 2019. godine skupština nije razmatrala izveštaje nezavisnih institucija što dovoljno govori o tradiciji odnosa skupštine prema njima. Situacija iz prošle godine je donekle drugačija. Izveštaji su razmatrani na skupštinskim odborima i zatim je zaključke odbora usvojila skupština. Sa celom procedurom se kasnilo u odnosu na zakonske rokove budući da smo imali bezrazložno zamrzavanje rada parlamenta tokom vanrednog stanja i zatim jedan od najdužih perioda za početak rada novoizabranog parlamenta koji je trajao četiri meseca. Prošle godine imali smo i situaciju da se sa izborom Poverenika za zaštitu ravnopravnosti kasnilo više od šest meseci zahvaljujući neaktivnosti skupštine i da se to onda pokušalo ispraviti sa pokretanjem procedure praktično preko noći, bez saopštavanja imena kandidata i bez konsultacija sa stručnom javnosti.

 

Kakva bi trebalo da bude podrška Skupštine Srbije nezavisnim institucijama?   

Skupština je ključna institucija koja može da ojača nezavisne institucije jer upravo skupština može da obaveže organe javne vlaste da ispune preporuke iz njihovih izveštaja i poprave stanje. U idealnoj situaciji, skupština bi trebalo da raspravlja o izveštaju nezavisne institucije i njenim preporukama i da o tome donese obavezujuće zaključke. Dakle, skupština može da obaveže i Vladu i druge organe izvršne vlasti da dostavljaju i redovne izveštaje o tome šta su učinili po pitanju preporuka. Na skupštini je praktično da obezbedi izvršavanje preporuka nezavisnih institucija i da kontroliše da li su ti zaključci sprovode, a to se ne dešava.

 

Kako možemo da ocenimo kvalitet izveštaja koje nezavisne institucije podnose Skupštini Srbije?

Postoji prostor za unapređenje kvaliteta tih izveštaja. Podaci su u velikom broju prikazani kroz statistiku koja ne govori ništa ili ne pokazuje ono što bi trebalo. Predlozi i preporuke bi trebali da budu što konkretniji kako bi se olakšalo njihovo sprovođenje. Međutim, kvalitet izveštaja nije najveći problem. U ovom trenutku problem je više na strani samog Parlamenta. Trebalo bi da se postojeći izveštaji za početak razmatraju u zakonskom roku i da se po njima usvajaju zaključci u parlamentu kako bi drugi organi na osnovu toga rešavali probleme prepoznate u izveštajima.

 

Koje bi bile preporuke kako bi efekat izveštaja nezavisnih institucija bio veći?

Teško je preporučiti kako da se stanje unapredi kada se ni postojeće zakonske obaveze ne poštuju. Svakako bi trebalo nezavisne institucije ovlastiti da Skupštini i Vladi mogu da postave pitanje u vezi sa izvršenjem preporuka iz njihovih izveštaja i na neki način obavezati Skupštinu i Vladu da nezavisne institucije periodično izveštavaju o njihovom izvršenju. Dodatno, trebalo bi  Skupštinu i Vladu držati odgovornima zato što ne pozivaju na odgovornost organe javne vlasti koji neizvršavaju preporuke.

Celokupna analiza dostupna je na link-u.