(Ne)moguća misija: Slobodni i fer izbori u Srbiji

Da li u Srbiji mogu biti održani slobodni i fer izbori? To su me u petak pitali omladinci političkih stranaka, studenti i aktivisti  polaznici Akademije demokratije, koju organizuje CRTA. Sve se može kad se hoće, odgovorio sam. Ali sam takođe primetio i to da deluje da u Srbiji niko ne želi da se pozabavi, ozbiljno, uređenjem izbornog procesa. Partijama, bilo da su na vlasti ili u opoziciji, kao da odgovaraju postojeći izborni uslovi, koji su u neskladu sa postojećim zakonskim okvirom.

 

CRTA posmatračka misija nikada se do sada nije suočila sa gorim izbornim procesom od nedavnog u Lučanima. Ipak, lokalnoj izbornoj komisiji nije podnet nijedan zvanični prigovor?! Da li to znači, da čak ni opozicija koja je oštro kritikovala stanje na terenu, ne misli da su Lučani odudarali od uobičajenog (ne)regularnog izbornog dana?

 

Izborna utakmica u Srbiji potpuno je u posedu političara. Oni su organizatori meča, ali i igrači. Oni su usvojili pravila igre, ali i rešili da ih ne poštuju.  Odlučuju i o prigovorima, a i proglašavaju pobednike i gubitnike, u ovom slučaju izborni rezultat. A ko kontroliše tok igre? Ko štiti javni interes? Oni. Zaključak je jednostavniji za razumevanje od samog toka igre. Političari su oteli izbore od građana i prilagodili ih sebi tako da im vladanje bude jednostavnije i lakše.

 

I nije problem samo vlast. Za igru su odgovorni svi igrači, sve političke  partije. Izgleda da opozicija i vladajuća koalicija savršeno odgovaraju jedna drugoj. Nijedna strana nema problem sa činjenicom da nedostaje kontrola finansiranja kampanja. Ni jedna strana se, ne suštinski, ne potresa zbog činjenice da je birački spisak pod “velom tajne”, a proces žalbi i rešenja po žalbama građana neefikasan. Dok je na vlasti, svakoj partiji je sve potaman, uključujući i medije. Kada se situacija obrne, onda bivša vlast počne javno da primećuje kako su izborni uslovi gori nego ikada, iako su prethodno zanemarivali sve preporuke i domaćih i stranih posmatrača. To je suština političke neodgovornosti koja kreira situaciju da pošteni izbori deluju kao nemoguća misija.

 

Da li je moguće da je nemoguće srediti birački spisak? Da li je moguće da je nemoguće saznati ko sve ima pravo da glasa? Da li je moguće da sistem naplate kazni za parkiranje funkcioniše besprekorno, a da izborni sistem decenijama ne radi? Ko je prepoznao da “nije” u javnom interesu da izbori postanu moguća misija?

 

Iskreno verujem da u Srbiji postoje profesionalci koji su u stanju da predlože rešenje za, na primer, zloupotrebu službenog položaja ili funkcionersku kampanju. Siguran sam da u tužilaštvu i policiji postoje ljudi koji imaju profesionalni kapacitet da pokrenu procese kojima će sankcionisati zloupotrebu javnih resursa. Jednako tako verujem  da postoje časni činovnici u državnoj upravi koji mogu da ažuriraju birački spisak. Ključno je pitanje ko im ne dozvoljava da to urade? Kada bismo na ovo pitanje dobili odgovor možda bismo saznali zašto je izborni proces iz godine u godinu sve užasniji i zašto se relativno pristojan zakonski okvir ne primenjuje.

 

Slobodne i fer izbore nećemo dobiti na poklon. Za svako građansko pravo, uključujući i pravo glasa, ljudi su morali da se bore. Bez obzira što, u našim uslovima, ta borba deluje kao nemoguća misija, građanin, ako mu je stalo, mora biti uporan i “dosađivati” institucijama. Do građana je da proveravaju da li su upisani u birački spisak. Ako im je stalo. Do građana je da  “smaraju” Agenciju za borbu protiv korupcije svaki put kad primete da funkcioner koristi javne resurse u kampanji.

 

Ako im je stalo. Do građana je da uporno podnose pritužbe Regulatornom telu za elektronske medije kada uoče da neki medij promoviše samo jednog kandidata. Građani, ako im je stalo, treba da prijave izbornoj komisiji nepravilnosti na biračkom mestu. Ali, građani imaju još jednu opciju, ako im je stalo. Mogu da postanu nezavisni posmatrači izbora i tako spreče da taster na semaforu, prilikom proglašenja pobednika i gubitnika, zavisi isključivo od političara.

 

Tekst je objavljen u Blicu.

Naslovna fotografija: Zoran Drekalović