(Ne)moguća misija: Može u Evropu, ali na srpski način

Višegodišnja analiza medija, koju sprovodi CRTA, pokazuje da su srpski zvaničnici daleko najviše citirani u člancima i prilozima koji su negativni za Evropu, a pozitivni za Rusiju. Kako je to moguće, kada su i sadašnja premijerka i njen prethodnik, u svojim ekspozeima, Evropu pominjali deset puta više od Rusije, a članstvo u EU stavili na prvo mesto u svojim programima?!

 

“Evropska unija je nastala kao mirovni projekat, a danas predstavlja uzor demokratije i dokaz da je svetlija budućnost moguća za sve nacije koje teže poboljšanju života svojih građana i dobrosusedstvu. Srbija je bila i jeste deo evropske porodice naroda čije su uporište zajedničke vrednosti i civilizacijska dostignuća”. Ove reči, deo su programa Vlade Republike Srbije.

 

Srbija kao deo navedene evropske porodice, prošle nedelje je imala priliku da obeleži 9. maj, Dan Evrope, Dan pobede nad fašizmom i potvrdi da je privržena upravo evropskim vrednostima.

 

Potvrdu da smo privrženi mirovnom projektu i evropskim vrednostima obelodanili smo u Nišu, zveckajući oružjem. Kao deo “uporišta zajedničkih evropskih vrednosti”, u prvi plan smo isturili  osuđenog ratnog zločinca da bude lice borbe protiv fašizma. Čovek, koji je osuđen za zločin protiv čovečnosti, za pomaganje i podržavanje deportacije i prisilnog premeštanja civila, kao i za pomaganje u zločinačkom poduhvatu tokom kojeg su počinjeni najteži zločini protiv civila, uključujući i masovna ubistva, za Srbiju je i heroj i žrtva. Na koncu, on je ilustracija paradoksa srpskog modela pridruživanja evropskoj porodici.

 

Taj paradoks srpskog modela priključenja EU, koji se bez greške vidi u odnosu prema našoj bliskoj prošlosti, danas je prisutan na svakom koraku. Primer je dijalog. Puna svima usta dijaloga, a niko ni sa kim neće da razgovara. Upravo suprotno. Spaljuju se svi mostovi, optužuje druga strana u kojoj se pronalaze krivci. Najbolje bi bilo da drugih zapravo i nema. Ovde se jedno misli, drugo govori, a treće radi.

 

Deluje da u Srbiji, zapravo, skoro niko ne želi u EU. Najmanju želju pokazuju oni koji imaju izvršnu moć – političari. Upravo oni su najodgovorniji da, u ime građana, sprovode politiku za koju su dobili podršku na slobodnim i fer izborima. Za EUs, razumljivo, nisu ni oni koji, zahvaljujući bliskošću sa političkim establišmentom, opstaju u srpskoj verziji bavljenja biznisom. Za krupni državno-tajkunski biznis, koji profit ostvaruje kroz privilegovan položaj ili poslovanje mimo međunarodnih standarda, kojima se štite zdravlje i dobrobit ljudi, EU je pretnja.

 

Za većinu političara, bez obzira da li su na vlasti, ili u opoziciji, EU je zla vila Grdana. Pogodna da se sva krivica svali na nju, bez obzira da li je reč o nacionalnim ili pitanjima iz oblasti vladavine prava. Ipak, paralelno sa kontinuiranim prozivkama na račun EU, političari u ulozi javnih funkcionera, vrlo rado potpisuju ugovore sa EU i  oberučke prihvataju evropske pare. I tu se priča o Evropi u njihovim kratkovidim, sebičnim i halapljivim političkim bivstvovanjima završava. Nije ni čudo što tek svaki treći građanin ima pozitivno mišljenje o EU ili smatra da EU tretira Srbiju kao ravnopravnog partnera. A i zašto bi, kad svaki dan slušaju ili čitaju sve najgore o toj “antisrpskoj tvorevini”, o zlim ljudima u Briselu, koji nas, ovako predivne, mrze i stalno nešto uslovljavaju.

 

Budite iskreni, i vi koji nas predvodite, i vi koji sanjate da nas predvodite, budite odgovorni makar jednom u svojoj političkoj karijeri. Vi ne želite u EU. Vi želite status quo. Hoćete obespravljene, poslušne, uplašene i od vas lično apsolutno zavisne građane. Vi hoćete institucije, ali samo ako služe vama, a ne građanima. Vi, dragi politički predstavnici naroda, koji želite da se zovete državnicima, hoćete da ostanete na vlasti, što duže, i to po svaku cenu. To je jedino što stvarno želite.

 

Tekst je objavljen u Blicu.

Naslovna fotografija: Zoran Drekalović