Informacije od javnog značaja – priča o jednoj revoluciji

Školska slava Sveti Sava. Deca i svečanost u toku. Svima se dele kolači. Jedan dečak diže ruku i pita: „A ko je toliko bogat da kupi kolače za celu školu?“ Učiteljica se samo nasmeja i ne reče ništa.

 

Dečak dođe kući i ispriča roditeljima kako je bilo i zauzvrat – dobi grdnju i pretnju batinama: „šta ti ima da pitaš, da se praviš pametan. Svi ćute i jedu samo ti nešto izvoljevaš. Radi šta i drugi i ćuti. Ne razlikuj se od drugih.“

 

Tako nam od malena pričaju. Što manje pitaš, to bolje po tebe, gledaj svoja posla, a „javna posla“ zapravo nisu tvoja. I kako se onda, u takvom društvenom miljeu, snalazi jedno pravo – pravo na slobodan pristup informacijama od javnog značaja. Pa još i institucija Poverenika za te iste informacije od javnog značaja. U društvu koje decenijama gaji ćutanje kao vrednost, ovo pravo je – evolucija i revolucija.

 

Od 2004.godine, od kada je Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja usvojen, pa do danas, došlo je do prave revolucije. Zašto je to revolucija? Pa jer dolazi do značajne, velike promene društvenih odnosa. Građani pitaju, interesuju se. Nisu više podanici, već građani koji koriste svoja prava da (sa)znaju ono što se tiče direktno njihovog života.

 

Pitaju kako se troši javni novac, traže javne podatke, interesuju se za sve za šta mi odvajamo od svojih plata. Za javno, za značajno, za informacije od javnog značaja. Građani svoje pravo na slobodan pristup informacijama koriste svake godine u sve većem broju. Prve godine primene Zakona, dve hiljade građana je poslalo svoj zahtev državnim organima. Već 2009. godine građani su iskoristili svoje pravo da se informišu o radu državnih organa u preko 50.000 slučajeva. Na kraju, prema godišnjem izveštaju Poverenika za 2017.godinu, ovaj institut je korišćen u preko 30.000 slučajeva. Međutim, ovaj podatak nije potpun jer obuhvata samo četvrtinu državnih organa. Ostale je izgleda sramota da “jave” koliko puta su im građani pisali.

 

I tako je pravo na slobodan pristup informacijama zaživelo u Srbiji. Traje i širi se. Zašto? Između ostalog i zbog toga što je institucija Poverenika za slobodan pristup informacijama od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti radila ono što je u Srbiji najveća retkost – svoj posao. U okviru zakona. Redovno. Stalno. Bez „tamo, ovamo, zaobiđi, preskoči“. Godinama gradila svoj kredibilitet i poverenje građana. Kada žalba stigne do kancelarije Poverenika, građani znaju da će biti rešena  – po i prema zakonu. Ni više, ni manje. I sigurni su da će dobiti informaciju o tome šta je ishod. Nema „ćutanja“, kao kod REM-a, „preskakanja“ škakljivih slučajeva i „bežanje“ u minimum rada kao kod opet REM-a i Agencije za borbu protiv korupcije.

 

Zbog svega toga u Srbiji mnogi veruju da je institucija Poverenika „glavno“ antikorupcijsko telo u Srbiji. Institucija koja omogućava da znamo šta država ne želi da znamo. A toga je sve više, jer institucije odgovaraju sve manje.

 

I onda sledi priča oko izmena Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Kada se ovo pravo u Srbiji „razmahalo“,  toliko da se oni koji „kriju“ i zloupotrebljavaju javna ovlašćenja na različitim nivoima osećaju ugroženima, javila se potreba da se tom pravu malo „saseku krila“. Kako? Pa zapravo zabraniti nam da pitamo najveća javna preduzeća („društva kapitala“) kako troše naš novac i otežati postupak traženja informacija do te mere da nas izda strpljenje.

 

U prevodu, opet ono staro: „Što manje pitaš, to bolje“. Možeš da pitaš, ali ja (država) ću učiniti sve da te odvratim od toga. I to tako da ti se smuči da uopšte i pomisliš da nešto pitaš. Ne talasaj. Talasi ugrožavaju stabilnost. A ja (država) ću ti odrediti kada ćeš i koliko biti stabilan i zadovoljan.

 

Ali…kasno je. Duh iz boce je pušten. Sloboda se osvojila, primila. Građani žele da znaju. Sloboda se teško osvaja, a jako se brani. I ako protivustavno ograničite pravo, to nas više podstiče da pitamo. I neće nas sprečiti ni moguće “ujdurme” oko izbora novog Poverenika, ni sva obrazloženja da građani nemaju zbog čega da šalju zahteve za slobodan pristup informacijama “kada će biti sve na sajtu”.

 

Državo, shvati. Srbija nije do Tokija, ali je #SrbijaDoInformacija. To su granice slobode za koje smo se borili i tebi državo dali “mandat” da u naše ime slobodu dalje gradiš, ogradiš zakonima i po potrebi braniš.

 

A mi…mi mislimo, pitamo, dakle postojimo. I nećemo dati da država vlada nama, nego mi, građani državom.

 

Revolucija je pobedila.