Ipak se nadamo

„Samo da ne bude gore.“ Tako bi mogla da glasi definicija beznađa. 

Istina je, međutim, da se neke stvari kontinuirano pogoršavaju – demokratija u Srbiji, na primer. Iz godine u godinu, ocena joj pada po međunarodnim indeksima. Iz dana u dan, gledamo kako se rastaču principi i institucije na kojima bi trebalo da se temelji demokratski poredak. 

Više od četvrtine građana Srbije, kako pokazuje naše nedavno istraživanje, uopšte nije zainteresovano za politiku u svojoj zemlji. Kada se saberu potpuno nezainteresovani i malo zainteresovani, zbir je ubedljiva većina odrasle populacije. 

Da li svi oni veruju da ostvarenje njihovih „sasvim ličnih“, malih ili velikih planova nikako ne zavisi od „politike“ –  od odnosa u društvu, funkcionisanja države, pravca u kojem se zemlja kreće? Ili misle da će i njima biti onako kako bude svima i da ih, s tim u vezi, ionako niko ništa ne pita? 

Negde između redova i redova izveštaja o stanju demokratije, uključujući i one koje mi u Crti pišemo, ispunjenih statistikama i hladnom terminologijom, sakrivene ostaju razne životne drame onih koji su, u strahu od goreg, zaboravili nadu. Zbog toga se javnosti, koja je navikla da od nas čuje činjenice, sada obraćamo kampanjom koja govori jezikom emocije.

Ne čekajmo da „sve ovo prođe“ jer sve ovo je naš život, jedini koji imamo. 

Vreme je da zvoni za buđenje – da se zainteresujemo, pokrenemo, povežemo, usprotivimo, solidarišemo… Da budemo građani u životu, a ne samo u evidenciji. 

I da prihvatimo rizik nade.