(Ne)moguća misija: Glasam za program, ne za jednu crvenu

Prelistavam pre neki dan vesti i zapadne mi za oko izjava: „Nije mi jasno kako je kupovina glasova korupcija, kad nije bilo nikakvog primoravanja. Ko je hteo – glasao je i dobio novac“. Ovo je za Vojvođanski istraživački centar VOICE izjavio čovek koji je, kako tvrdi, na lokalnim izborima u Vrbasu 2017.godine kupovao glasove za SNS.

 

 

Ova tužna izjava samo je vrh ledenog brega-sistemskog problema korupcije u izbornom procesu. S jedne strane su građani-siromašni, očajni, obespravljeni, sluđeni. S druge, političke partije koje su i same glasale. Teško je reći da li je poraznije da znaju šta je  u zakonima, pa uprkos tome čine šta im je volja, il’ da nemaju pojma ni za šta su digli ruku u parlamentu. Efekat je isti i zove se „prevođenje građana žednih preko vode“. Na kraju ovog niza su otužne srpske institucije – zavezane, otupljene i zastrašene.

 

 

Korupcija je uvek veoma visoko na listi problema građana Srbije. Verovatno je to i ključni razlog što se iz kampanje u kampanju, sve stranke i političari zaklinju da će borba protiv korupcije biti prioritet. O učinku  mahom znamo sve. Neki od nas su i lično osetili. Otkad se na političkoj sceni Srbije pojavila, u punom sjaju, „mlađa sestra“ korupcije u opštem smislu, sa smipatičnim imenom „korupcija u izbornom procesu“ i  još zanimljivijim nadimkom „kupovina glasova“, retko ko je ponudio makar i teze za rešenje.

 

 

Krivično delo primanja i davanja mita u izbornom procesu, nije lako dokazati. Da bismo uopšte počeli da rešavamo problem korupcije, potrebni su nam slobodni građani. Slobodan građanin na prvom mestu neće pristati na ovakvu vrstu prevare, ne samo zbog zaprećene kazne od tri godine zatvora, već pre svega zbog svog obraza, a i zato što je glupo. Da budem plastičniji: da li ćemo u slučaju bolesti tražiti pomoć najboljeg lekara ili ćemo otići kod šarlatana koji  će nam obećati 1.000 dinara da proba da nas leči? Jel’ bismo se igrali sa svojim životom? A što se onda igramo sa izborima?! Ne vidim zašto je izbor narodnih poslanika manje važan od izbora lekara. Narodni poslanici usvajajući zakone utiču na naše živote, uključujući i zdravstveni sistem. Pada mi na pamet primer nedavnog usvajanja zakonske odredbe kojom se praktično legalizuje mito lekarima do 500 evra?! Kao da političari poručuju: „Dali smo ti 1.000 dinara zglas, a ti sad skupi  još malo pa se leči“.

 

 

Šalu, gorku na stranu. Da bismo se borili protiv korupcije, potrebno je i da slobodan građanin u slobodnoj zemlji nije zastrašen. Slobodan građanin, je u takvim okolnostima, slobodan da bira i slobodan da svaki pokušaj ugrožavanja sopstvene slobode prijavi nadležnim institucijama. U tim institucijama takođe treba da rade slobodni  građani  i profesionalci koji se vode zakonima, a ne političkom voljom. Ukoliko imamo stotine prijavljevnih slučajeva, čak ni naše mlitave institucije to neće olako moći da prenebegnu.

 

Kad bolje razmislim, sve što sam naveo i samom mi deluje iz ove perspektive kao nemoguća misija u kojoj bi i Tom Kruz odustao od daljih pokušaja. Ali u filmovima glavni likovi imaju hiljadu života i obično srećan kraj. A mi imamo samo jedan život, za koji se vredi boriti. U tome nam je potrebna pomoć-medija, koji moraju biti slobodni. Ako mediji nisu slobodni, nismo ni mi. Potrebna nam je pomoć časnih ljudi u institucijama koji će istrajati da „svoju funkciju vrše verno Ustavu i zakonu, po najboljem znanju i umeću i služiti samo istini i pravdi“.

 

 

Na kraju, potrebni su nam i odgovorni političari kojima, ma koliko ovo naivno zvučalo, mora biti važniji sopstveni program od glasa kupljenog za jednu crvenu.