Solidarnost od koje država strepi

„Ako uvažavamo narod u Srbiji, ako uvažavamo građane, onda moramo da im priznamo pravo da jedan nemali deo odluka o svom životu i oni donose“, rečenica je Zorana Đinđića, koju je izgovorio u januaru 2001. godine u Narodnoj skupštini predstavljajući program prve demokratske vlade. 

I upravo bi ona mogla da bude putokaz ka demokratskom društvu kakvom težimo, društvu u kojem odlučivanje nije rezervisano samo za političare, društvu u kojem demokratija za građane nije svedena samo na onaj jedan dan kad izlaze na izbore i biraju one koji će ih predstavljati u institucijama, već je to svakodnevna obaveza izabranih da polažu račune onima koji su ih birali.

Za dva momenta moglo bi se reći da su iznenađujuća u današnjoj Srbiji koja, kako je to navedeno u Crtinoj studiji „Podrivanje demokratije“, poseduje formalne karakteristike demokratije, ali je to tokom protekle decenije u praksi prestala da bude i više ne ispunjava uslove da bude ocenjena kao demokratsko društvo.

Prvi – i dok se u deceniji nakon petooktobarskih promena civilno društvo svodilo na mali broj nevladinih organizacija, a građanski aktivizam na gotovo usamljeni slučaj poznat kao “Peti parkić” kad su se komšije organizovale, usprotivile i sprečile da im na mestu parka i dečijeg igrališta nikne višespratnica, danas imamo situaciju da gotovo nema mesta u Srbiji u kojem ne postoji udruženje građana, pojedinci ili organizovane komšije koje se bore i brane javni interes. Samo su Crta i partnerske organizacije Nacionalna koalicija za decentralizaciju, Beogradski centar za bezbednosnu politiku i Partneri Srbija, u protekle tri i po godine, kroz inicijativu „Građani imaju moć“ koju realizuju u saradnji sa USAID-om, podržali više od 60 organizacija i aktivističkih grupa, kao i 30-ak pojedinaca aktivista.

Drugi – i dok je, slobodno možemo reći, bujanje građanskih inicijativa samo po sebi iznenađujuće za vreme u kojem živimo, poslednje Crtino istraživanje o stavovima građana Srbije o učešću u demokratskim procesima donosi još jednu promenu. 

Još od devedestih godina prošlog veka svedoci smo sistematske diskreditacije, negativnih i lažnih kampanja da svi oni koji su se upustili u građanski aktivizam rade protiv države. Ni sada nije mnogo drugačije. Uprkos tome, gotovo polovina građana danas organizacije civilnog društva vidi kao one koji štite javni interes i bore se za promene u društvu.

Ko je zaslužan za to što oni koji su, zbog borbe za javni interes proglašavani izdajnicima,  postaju uzori? 

Zaslužni su upravo ti diskretni heroji svojih zajednica. Komšije koje su solidarno uspele da najzelenije naselje Pančeva očuvaju takvim. Udruženja koja su zajedno sprečila da najveća divlja deponija u Srbiji bude još veća i sačuvala baru Revu, prirodno stanište mnogih ptica, uključujući orla belorepana. Oni koji patroliraju Fruškom gorom i svakodnevno ukazuju na nelegalnu seču šuma. Oni koji su sprečili gradnju gondole na Kalemegdanu, otvaranje rudnika peska koji bi ugrozio čitavo selo… 

I sve ih povezuje pre svega solidarnost, a onda i upornost, spremnost da odbrane opšte dobro i podignu glas protiv nezakonja i korupcije. Povezuje ih ne samo vera u to da su promene moguće, već i pobede ostvarene u sistemu koji često radi protiv njih.  

Ti trijumfi su nekada mali, čak na prvi pogled i nevažni, ali oni su suštinski bitni za odbranu demokratskih vrednosti. I svaki uspeh doprinosi da i drugi menjaju stavove i počinju da veruju da i sami mogu nešto da urade za sebe i svoju zajednicu. Što je više takvih primera i što je veća podrška, sve je manje i straha jer biti građanski aktivista u društvu zarobljenih institucija, kao što je naše, nije lako i zahteva spremnost na pritiske i razne napade.

Građanski aktivizam nije u krizi. Štaviše, sve ga je više i biće ga još više, kao i građana spremnih da brane javni interes. Već je mnogo onih koji su pokazali da građani imaju moć. Solidarišući se s njima i svako od nas postaje moćniji. I samo solidarni građani nikad neće izgubiti tu moć.

Tekst je prvobitno objabljen u NIN-u.