Nenad Maletin: Aktivisti moraju da čuvaju jedni druge i da proslave svaki uspeh

Nenad Maletin je više od 30 godina aktivista. Bio je deo Krovne organizacije mladih Srbije, direktor Doma omladine u Pančevu. Bavi se i trenerskim radom, a trenutno je jedan od predavača u Letnjoj školi aktivizma koju Crta, uz podršku USAID-a, organizuje u sklopu inicijative “Građani imaju moć”. 

Letnja škola aktivizma organizuje se pod okriljem Akademije demokratije – Crtinog programa edukacije koji je namenjen  mladima, aktivistima, i organizacijama koje žele da budu pokretači pozitivnih promena u društvu. Tokom škole polazinici imaju priliku da saznaju više o različitim zagovaračkim tehnikama i alatima i steknu znanja koja će im pomoći u komunikaciji sa nacionalnim i lokalnim parlamentima pri pokretanju različitih institucionalnih inicijativa.

 

Šta je to što aktivisti mogu da nauče na programima kao što je Letnja škola aktivizma?

Pre svega aktivisti imaju priliku da se umreže i da razmene iskustva, kao i da upoznaju one koji su realizovali uspešne inicijative, one koje uzimamo kao primere dobre prakse. Mogu da nauče kako se od ideje dolazi do cilja, odnosno odakle poći i kako stići do rešenja nekog problema. Važno je i da prihvate da iste aktivnosti, na primer peticija, nisu uvek delotvorni i ne dovode do rezultata. Problemu ne treba da pristupaju od toga kako da ga reše, već da krenu od toga šta je njegov uzrok. Važno je da nauče kako da mapiraju probleme i mudro postave ciljeve koji su merljivi, realni i tek onda da izaberu metod kako će nešto da urade. Tek tada se odlučuje da li će da organizuju peticiju, okrugle stolove ili neke druge akcije.

Koliko je važno za njih da postoje ovakvi programi?

Veoma je važno, pre svega kako bi se aktivističke organizacije učvrstile. One su često prepuštene same sebi, pogotovo na lokalnom nivou. Inicijative građana, koje se pojavljuju svakodnevno jer se svakodnevno pojavljuju i novi problemi, često nemaju dovoljno snage i stručnosti da se suoče sa tim problemima. Naročito kad vlasti donose odluke i nemaju sluha i želje da pitaju građane. Zato je neophodno da aktivisti stalno stiču nove veštine i znanja. Da im se da energija i motivacija da krenu u neke akcije i dođu do pozitivnih promena, promena koje će poboljšati kvalitet života u njihovim zajednicama.

Šta je to što jedna aktivistička priča mora da ispuni da bi bila uspešna?

Po meni, najvažniji je dobar pristup problemu. To znači da znamo kako da napravimo dobar plan u smislu da krenemo od pitanja „zašto“, mapirati problem, zatim da postavimo cilj i onda odrediti alternative za rešavanje problema. Druga važna stvar je znati kako upravljati timom. Važno je čuvati ljude u timu i u zajednici, ljude koji su uz i oko nas. To često nisu profesionalci. Važno je da aktivisti čuvaju jedni druge i da nauče da upravljaju svojim vremenom, da ga pametno koriste, da pametno koriste resurse koje imaju, a koji su po pravilu ograničeni.

Gde na početku svog rada aktivisti najviše greše?

Kao što sam rekao, aktivisti često nemaju dovoljno iskustva u planiranju, upravljanju ljudima i pravljenju timova. Često ne umemo da na najbolji način regrutujemo ljude i da kvalitetno podelimo uloge u timu. Zato organizacije dolaze u situaciju da se unutar tima istaknu nedovoljno kompetentni ljudi, a oni koji su zapravo dovoljno kompetentni su malo sramežljivi i ostanu u drugom planu. Zato često “pucamo” u prazno u smislu da napravimo analizu aktera u lokalnoj zajednici, ali ne odredimo ko je dovoljno moćan ili ko nije moćan, ko su nam saveznici, a ko su nam, da ih tako nazovem, neprijatelji u našoj priči. I dešava se da onda nemamo ni adekvatne poruke za one kojima se obraćamo. 

Inicijativa „Građani imaju moć“ jedan je od načina da se pomogne aktivistima. Šta je to što bi im još pomoglo u njihovom radu?

Bilo bi dobro kad bi postojala jedna baza znanja, baza podataka. Mi kroz školu predstavljamo primere dobre prakse, ali mislim da bi bilo dobro da se takvi primeri nađu na jednom mestu. Recimo na nekom portalu gde bi se video ceo put, odnosno proces od ideje do realizacije i postizanja cilja. Potrebno je da imamo i što više ovih škola gde aktivisti uče konkretne stvari. Potrebno je da imamo više okruglih stolova za konkretne oblasti, za ekologiju ili za urbanistički haos, za ljudska prava. Oblasti u kojima su aktivistima potrebna specifična znanja i veštine.

Koliko se danas aktivizam i aktivisti razlikuju u odnosu na neka ranija vremena?

Aktivizam u Srbiji zapravo postoji oduvek, ali je postao vidljiviji sa društvenim mrežama. I dalje  volonterski rad aktivista i sve to što rade nije dovoljno priznato. Ljudi i dalje ne dobijaju društvenu satisfakciju, pohvalu od društva, ali upravo je to nešto što moramo da naučimo – da zajedno proslavimo svaki naš uspeh, da mi aktivisti čuvamo jedni druge i da napravimo jedan front samozaštite. Na neki način u drugačijem ideološkom okruženju, u takvom društvu je postojao sistem koji je nekako malo više priznavao aktivizam i volonterski rad. U onom posleratnom vremenu kad su postojale omladinske radne akcije ti neki volonteri su dobijali udarnički značku kao priznanje jer su izgradili neke puteve po Srbiji. Moramo još puno da radimo na tome da dobijemo dobar zakon o volontiranju, da se o aktivizmu više priča, da se aktivistički, volonterski staž upiše u neku knjižicu kako bi to onda mogla da bude neka prednost, recimo, prilikom zapošljavanja.