Motiv i jasan cilj su najvažniji za aktiviste

Srbija je jedina zemlja u regionu koja nema ni zakon ni podzakonski akt koji uređuje rad Hitne pomoći. Posledica toga je da se od grada do grada razlikuje kako će Hitna pomoć reagovati na pozive građana. Može se dogoditi da će za iste simptome koje će pacijent navesti da ih ima, Hitna pomoć u jednom gradu izaći na teren, a u drugom ne. Posledica je i da na skoro 40 odsto teritorije Srbije nisu organizovane adekvatne službe hitne pomoći, što znači da više od milion građana nema pristup hitnoj zdravstvenoj zaštiti odgovarajućeg kvaliteta.

Dejan Zejnula predsednik je pokreta “Pravo na život – Meri”. Aktivizmom se ne bavi dugo, ali je uspeo da uradi ono što mnogim strankama i udruženjima nije pošlo za rukom. Predlog zakona o Hitnoj pomoći, čije je usvajanje i pisanje inicirao, zvanično je ušao u skupštinsku proceduru. 

Ako bude usvojen, to će biti prvi put da se ova oblast u Srbiji zakonski uređuje. Dejan je i sam imao loše iskustvo sa Hitnom pomoći koje se tragično završilo. Nakon smrti supruge osnovao je Pokret “Pravo na život – Meri” koji nosi njeno ime i čiji je cilj donošenje zakona o Hitnoj pomoći.

Istraživanja pokazuju da građani nemaju poverenja u Narodnu skupštinu, kao i da ne veruju da poslanici mogu nešto da urade za njih. Zašto ste vi ipak odlučili da se obratite skupštini i poslanicima? 

Slikovito da kažem, to su bila još jedna vrata na koja sam zakucao, a od kako sam krenuo da se bavim ovim, išao sam logikom da pokucam na 100 vrata, pa će se neka otvoriti. Zaista sam išao na sva moguća mesta, pričao, govorio, tražio rešenje i saveznike za to što želim da postignem. U mom slučaju, vrata skupštine su se otvorila pri prvom kucanju. Smatrao sam da tu najviše mogu nešto da uradim s obzirom da je skupština mesto gde sede donosioci odluka.

Koliko je bilo teško doći do nekog od poslanika?

U početku nisam išao pravim putem. Pokušavao sam preko dopisa da stupim u kontakt sa nekim, međutim niko mi ništa nije odgovorio. Onda mi je palo na pamet da pokušam da nađem poslanika koji je govorio o ovoj temi kojom se bavim. Čitao sam transkripte sednica i tu našao poslanika koji je govorio o problemima u mestu iz kojeg dolazi jer u njemu ne postoji služba Hitne pomoći. Kontaktirao sam ga i odmah smo se dogovorili da se vidimo. Nakon toga, ubrzo smo imali sastanak i sa ministrom zdravlja.

Koliko je bilo teško naći saveznike za cilj za koji se borite?

Nije bilo lako. Kao što sam i rekao, u početku nisam išao pravim putem. Mi smo zvanično naše udruženje osnovali u januaru 2021. Pokušavali smo da stupimo u kontakt ne samo sa narodnim poslanicima, već i sa medijima, lekarima, zavodima, institutima… Nismo odustali. Ali bila je važna podrška koju smo dobili u okviru projekta “Vratimo se na početak – parlament kao osnova vladavine prava”, koji Crta i Otvoreni parlament realizuju u saradnji sa Evropskom unijom. Uputili su nas kako bi trebalo da nastupamo i na koji način da pokušamo da kontaktiramo nadležne. Nakon toga je sve krenulo da ide u nekom pozitivnom pravcu. Stigla je i podrška lekara sa kojima sam na kraju i napisao Predlog zakona o Hitnoj pomoći koji se sada nalazi u skupštinskoj proceduri. 

Šta vam je naviše koristilo u toj saradnji sa inicijativom Otvoreni parlament?

Nisu bili važni samo saveti šta i kako bismo mogli da uradimo, već i podrška. Podrška Crte i Otvorenog parlamenta i još nekih organizacija civilnog društva, podrška da ne odustanem jer sve ovo zahteva puno vremena i energije. Svakako se u jednom trenutku zapitate da li vam je zaista potrebno sve to što radite, a kad imate podršku onda ne odustajete.  

Nakon svega šta ste uradili, da li postoje greške koje ne biste ponovili?

Ne gledam na to na taj način. Sve je to deo jednog, nazvaću ga, sazrevanja. Pre nego što sam ušao u sve ovo, ja sam imao jedan miran porodičan život. Stolar sam po struci. Nikad nisam ni razmišljao da ću se baviti nečim što ima veze sa civilnim društvom i aktivizmom. Nikakvo iskustvo nisam imao, ali sve to moraš da prođeš jer ćeš onda više ceniti i sve što si dobio i sve što si postigao.

Šta bi bio vaš savet onima koji kreću da se bave aktivizmom?

Mislim da su najvažniji motiv i jasan cilj. Ja sam imao jak motiv da krenem u sve ovo. I važno je da znate šta tačno hoćete da postignete, da znate šta je cilj. Ako znaš šta je cilj, krenućeš ka njemu, pa ako i dođeš do raskrsnice i pogrešiš put, znaćeš kako da se vratiš na pravi i da jednostavno ne odustaneš.

Pogledajte dokumentarni film o Dejanu Zejnuli – Život traži hitnu pomoć