Rekonstrukcija Vlade – Šta da očekujemo?

Ništa.

 

Kao i do sad.

 

Ništa.

 

I mogla bih ovde slobodno da završim, i da se razumem sa najvećim brojem ljudi koji ovo budu čitali. Nastaviću samo zato što mi se u poslednje vreme previše puta dešavalo da sam u ozbiljnoj manjini onih koji su spremni da javno govore o onome što većina ljudi vidi oko sebe, na poslu, u saobraćaju, pročita u novinama. Većina ćuti, iz straha. A slobodan čovek nije onaj koji ćuti. Zemlja u kojoj se vlada strahom, nije slobodna. A sasvim sigurno nije demokratska.

 

Licitira se u javnosti koliko će ministara biti zamenjeno. Licitira se brojem i imenima. I eto zabave za sve. Pa kombinacija je previše. A retki su oni koji pitaju – pa čekajte, zašto ih menjate i na osnovu čega? Koji su to kriterijumi koji su korišćeni za ocenu uspeha ministrovanja? Da li je urađena procena stanja u oblasti delovanja ministarstva, analizirana implementacija postojećih zakona, ili su možda predložene njihove promene pa nismo zadovoljni učinkom, urađeno je nedovoljno da budemo bliži EU kao strateškom opredeljenju naše zemlje, nisu dobro osmišljeni neki od silnih, bombastičnih projekata? Nešto bar. Neki kriterijum? Kriterijumčić? Ništa.

 

Kao i mnogo puta do sada, vanredni izbori ili rekonstrukcije vlade koriste se za dodatno zamajavanje ljudi. Oproban recept za nastavak kampanje u kojoj se izbegavaju odgovori na ozbiljne probleme, stvaranje privida da se ipak nešto dešava, kreiranje utiska da se Srbija kreće u dobrom pravcu. A u stvarnosti, ne da stojimo u mestu, nego smo ubacili u rikverc i dali gas. Za sad smo izgrebali i iščukali ovu Srbiju vozeći u rikverc, ali je pitanje trenutka kad ćemo se slupati. A nikog ni na vidiku da postavi bar neke bankine da se ne survamo u provaliju.

 

Osim zamajavanja svih nas, na delu je i vladavina strahom. Jasan mehanizam koji deluje kroz konstantan pritisak na državni aparat, gde u svakom trenutku, bez objašnjenja i bez jasnih kriterijuma, svako može biti promenjen, zamenjen, smenjen. Mi, trenutno, kroz rekonstrukciju možemo samo da vidimo 20 ministara čija je glava na panju (21. je pre dva dana sam podneo ostavku iz ličnih razloga kako nam je saopšteno) – ali poruka je jasna – gledajte šta radim njima, ako mogu tako njima, šta tek mogu svima vama koji ste negde niže u sistemu. Svi ucenjeni, svi zaglavljeni, svi uplašeni. Pa ko normalan pod takvim pritiskom može da se bavi svojim poslom? Ciničniji od mene će reći pa što su se upuštali u to kolo, sami su tražili. Ja neću. Danas su oni, sutra smo svi mi. Verujem da ipak među njima ima i poštenog sveta koji želi da se bavi politikom i misli da su dovoljno stasali da mogu da doprinesu društvu kroz zaštitu javnog interesa, kreiranje i vođenje pravednijih politika, da radi u interesu svih građana. I sigurno sam naivna, ali pustite me. Nisam još uvek spremna da dignem ruke od svega i mislim samo na sebe. A vi?

 

A šta bih zapravo ja – ja bih da kao javnost postavimo pitanje na osnovu kojih kriterijuma se biraju ministri. Da li su to najbolji među nama, da li su sposobniji, uspešniji? Koji su planovi za delovanje Vlade, da se iz obećanja u kampanji (sve znam, ovo je tema za drugi blog) i ekspozea premijera formulišu jasni ciljevi delovanja, da se mere prolazna vremena, merne tačke, da se zna kad i na osnovu čega se meri uspeh, i da javnost ima uvid u sve to, da nam se položi račun, jer mi smo ih tamo doveli našim glasom. Na kraju, da razumemo da ako ulazimo u proces rekonstrukcije Vlade gde nas on vodi i šta nam se novo nudi. Zašto rekonstrukcija, a ne novi izbori? I mislim da ne tražim mnogo, ovo i deca pre škole nauče, postoje kriterijumi i ocenjivanje, jasna su pravila, a i posledice za njihovo nepoštovanje. Deca znaju. Šta se desi tokom odrastanja?

 

I da se vratim na početak. Od ove rekonstrukcije Vlade ne očekujem ništa. Jer im se tako može. Jer mi pristajemo.