Izbori bez izbora – pući će i nama „Čelina“

Žabljak, avgust 1992. godine. Jedemo sladoled na Durmitorskom suncu u čuvenoj poslastičarnici „Duga“ i kao sva „pametna“ deca, pravimo se da čitamo novine. Došli smo iz vikendica da uzmemo štampu koja je dolazila isključivo popodne, za taj dan. Dva dečaka, ukupno 24 godine. Volimo prirodu, život, Durmitor, upijamo sve i imamo osećaj da možemo da menjamo svet. Zbog toga ga upoznajemo čitajući novine. Tako i učimo ko je Milo.

 

Tačno 24 godine kasnije, dečaci iz uvoda su postali kumovi, „Duge“ više nema, DPS ponovo pobeđuje na izborima 2016. godine, pa 2017. ponovo i 2018. na lokalnim izborima, izgleda, ponovo.

 

Isti su samo Durmitor i predsednik DPS-a.

 

Od 2012. godine pa na ovamo, jedno pitanje ponovo spaja „dva oka u glavi“ – Srbiju i Crnu Goru: koga građani biraju i da li izbor postoji?

 

Procenat izašlih na izborima u Srbiji se kreće od 53% do 57%. Čak ni predsednički izbori 2017. godine nisu „izvukli“ više od 54% upisanih birača na biračka mesta.  Sa druge strane, Crna Gora je bila poznata po tome što građani „vole“ da glasaju. Predsednički izbori 2018. godine – izlaznost 63,98%, a na lokalnim u Podgorici – izlaznost  64,2%.

 

Od 2012. godine u Srbiji, prema rezultatima, postoji samo jedan izbor – na svim nivoima. U Crnoj Gori od 1992.

 

I ako uzmemo u obzir sve vidljive i nevidljive pritiske, nezakonite radnje koje je po običaju teško dokazati i koje traju toliko da stanu u jednu vest, ostaje pitanje: Da li smo imali izbora? Da li si ti imao izbor?

 

Ljudi uglavnom glasaju za siguran posao i prosečnu platu, garantovanu „koricu hleba“. Brane sebe i sistem koji ih hrani, jer ne vide drugi. Glasaju da ne ispaštaju. I za subvencije za nabavku novog grla…i za one nove koševe koje je Milo obećao kada je igrao basket sa tvojim bratancem…

 

Neće znati mora li država da obori rekord u zaduživanju da bi izgradila autoput, pa da se od Kolašina do Podgorice stigne za pola sata. Isto tako neće znati, ako žive u Srbiji, ko je investirao u koga – Fijat u Srbiju ili Srbija u Fijat, koliko troše Železnice, šta radi Air Srbija i rade li u kompaniji „Jura“ radnici u uslovima dostojnim 21. veka ili  19. veka.

 

Zanimljivo je da se u Crnoj Gori forme menjaju ali suštine vladanja ostaju iste. Zato se „vladari“ u novijoj istoriji mogu pobrojati na prste jedne ruke: Nikola Petrović (1860 – 1918) pa od 1945. u okviru SFRJ dominiraju Vidoje Žarković pa Blažo Jovanović (ovaj drugi zvanično do 1984, ali u praksi i kasnije), te od ranih devedesetih DPS, a od 1997. godine alijas Milo.

 

Mnogi se pitaju gde je tu demokratija, alternativa? Kako je moguće da neko po profesiji postane „opozicija“ i tu provede čitav život?

 

Ima tu neke zajedničke crte sa zbivanjima i u Srbiji i u Crnoj Gori. Samo u Crnoj Gori ipak to traje mnogo duže.

 

Uspeli su u sledećem: da nam ogade politiku. (Skoro) svako ko drži do sebe neće u politiku, jer je tamo mulj, živo blato koje guta sve. Sporadično neko „ispravan“ uđe, ali ga politika „pljune“  i izbaci nazad kao strano telo…i nastavi dalje svojim putem. Deca koja postaju vremenom ljudi ne žele više da menjaju sistem, lakše im je da ga napuste i odu „preko“. I tako u krug. Po onoj staroj – „što gore – to bolje“.

 

U prirodi, ali i u društvu ipak postoje neki red i neki zakoni. Balans se uspostavi. Uzmemo stvari u svoje ruke. Kada se u Durmitoru prepune rezervoari u planini od topljenja snega, negde u proleće, čuje se veliko BUM, voda jurne u Crno Jezero noseći pred sobom sav otpad iz šume koji joj je smetao i sprečavo prolaz. Meštani onda kažu „pukla Čelina“. Što se više otpada tokom jeseni i zime sakupi, to se „pucanje Čeline“ jače čuje.

 

Dečaci sa početka priče su još tu i još menjaju svet. Kao i mnogi drugi.

 

Pući će i nama Čelina.