Posmatrač izbora u zimskom periodu

Skupljam salvete i volim sve što vole mladi – tako su se nekada u rubrikama ilustrovanih časopisa za laganu zabavu, pretečama današnjih društvenih mreža, predstavljali širokom auditorijumu stvarni ili izmišljeni čitaoci, željni druženja, upoznavanja, a zašto ne i ozbiljnijih veza. Hobi mnogo govori o ljudima: neko peva u crkvenom horu, neko veze goblen ili gaji pčele; dokoni Englezi naoružani foto-aparatima i teleobjektivima,  posmatraju ptice, a ja eto, volim da posmatram izbore. Šta ćeš, uvek sam bio, što se kaže, na svoju ruku. Srećom pa se poslednjih godina ne oskudeva u toj vrsti zabave: malo, malo, pa nam eto opštinskih,  republičkih, predsedničkih, što redovnih, što vanrednih izbora. Ovog puta je žurka organizovana u komšiluku, što je bila prilika koja se ne sme propustiti.

 

Zbog snega koji je počeo da pada u petak i hladnog vremena u najavi, došlo je do male promene prvobitnog plana.

 

„Budite u šest na benzinskoj pumpi u Guči“, stigla mi je SMS poruka oko pola deset. Između preporuke N. Macure da se obučemo slojevito, i S. Basare, da pripremimo kožne gaće, ipak smo se odlučili za pamuk, i to onaj ariljski. Moj suvozač Mićko i ja smo krenuli nešto pre pet sati, nakon što smo očistili i odledili moj Reno Klio. Provejavao je sitan sneg koji je neko vreme uspevao da se zadrži na zaleđenom, ali uredno očišćenom kolovozu.

 

„Za sada je situacija podnošljiva“, prokomentarisao je Mićko. „Ne znam samo šta će biti kada siđemo sa magistrale“, delovao je pomalo zabrinuto, a ni ja nisam bio ništa bolji.

 

I pored malih, povremenih znaka nestabilnosti, uspevali smo da održavamo brzinu koja je garantovala dolazak na dogovoreno mesto u dogovoreno vreme, čak i kad smo sišli na slabije održavani lokalni put. Moram da priznam, nikada nisam bio u Guči; što se trubača tiče, eksperimentisao sam malo sa njima na studijama, ali isključivo u svoja četiri zida. Ni Mićko bio ništa bolje stajao sa pomenutom problematikom. Istina, mogli smo da uključimo navigaciju, ali smo analogni kakvi jesmo, ipak rešili da se oslonimo na staru dobru kartu, logiku i putokaze, što i nije bila najpametnija ideja. Kao što na Jelovoj gori svi putevi vode na Jovanovu vodu, tako i u dragačevskom kraju svi putevi vode u Guču – tokom celodnevne avanture, videli smo na bar dve raskrsnice putokaze koji su putniku namerniku saopštavale da će stići u Guču kojim god putem da krenu, ali je bilo rano jutro i još mnogo toga smo morali da naučimo o zavičajnoj geografiji. Na nekih par kilometara od Lučana, usred zaleđene i mračne pustoši, konačno smo spazili žuto-crni strelasti putokaz ušuškan iza crnih grana otežalih od snega.

 

„Ovuda“, uzviknuo sam pobedonosno i okrenuo na levo, uz brdo. Nakon par stotina metara, shvatio sam da nešto debelo nije u redu sa mojom odlukom, ali nazad se nije moglo, a napred, osim mračne šume, snega i leda, nije bilo ničega što bi nam ukazalo da smo na pravom putu i za koliko vremena možemo stići tamo gde smo naumili.

 

„Ovo ti je Mićko, ruska doktrina još iz vremena SSSR. Oni su namerno pogrešno postavljali putokaze, ili bi stavili pogrešnu udaljenost u kilometrima kako bi zavarali kopnene agresorske snage. Lokalcima je ionako svejedno, oni znaju gde koji put vodi. I šta ima ko nepoznat da im dolazi“, pokušao sam da relativizujem problem u kome smo se našli. Otprilike je tako i u Srbiji: štedi se na putokazima“.

 

Nakon podužeg kruženja, konačno smo izbili na nešto što je ličilo na ozbiljan put i stigli na odredište sa zakašnjenjem u razumnim granicama. Nije bilo vremena za odmor: preuzeli smo dvoje posmatrača raspoređene na biračka mesta Glog i Gornji Dubac, do kojih se nije moglo stići kombijem. Karta nas je vodila, ali nam nije mnogo govorila o iskušenjima koja nas očekuju. Svako skretanje na put nižeg reda, značilo je više snega na kolovozu i veći uspon, ali je u međuvremenu makar svanulo, što je u izvesnoj meri umanjilo našu nelagodu. U povratku smo, negde oko Vučkovice, pokupili dve zahvalne stoperke koje su išle poslom u Kotražu. Pored nas je promaklo terensko vozilo sa krajnje egzotičnim registarskim tablicama, kakve ćemo tokom dana sretati u velikom broju. Jedna od saputnica ga je ispratila pogledom, što sam zapazio u retrovizoru.

 

„Kakva je ovde situacija, što se izbora tiče?“, pokušao sam da zapodenem razgovor.

 

„Ovi su nam došli pre dva meseca, obilaze po kućama, nude pomoć, cepaju drva, popravljaju ograde, prave spiskove“, rekla je starija od naših saputnica, reklo bi se majka, ali nije bila raspoložena da širi priču. Istovarili smo ih u Kotraži pored crkve, prethodno se probijajući kroz špalir parkiranih automobila.

 

„Ovde im je štab“, zaključili smo jednoglasno i okrenuli prema Čačku da pokupimo treću članicu našeg malog posmatračkog tima, Aleksandru, kod koje su bile naše akreditacije i uputstva za posmatranje. Trebalo nam je opet proći istim putem kao i jutros, da bi stigli do našeg dnevnog odredišta i rute koju smo pokrivali.

 

„Rekli su nam da je bolje da idemo kroz Lučane, a ne zaobilaznicom kao što smo krenuli jutros“, izložio sam novi plan putovanja, čvrsto rešen da ovog puta pronađemo najkreći put do Guče. Aleksandra se dobrovoljno prihvatila navigacije, ali ni to nam nije mnogo pomoglo. Opet smo bazali po nekim čukama, zavlačili se po uskim puteljcima koji nisu ulivali previše poverenja, ali smo, makar, zahvaljujući čudesima tehnologije znali da smo na pravom putu, to jest, da su svi putevi, manje više pravi.

 

Ubrzo smo se našli na znanom terenu: prepoznali smo Rćansku pećinu, putokaze i objekte pored kojih smo prošli istog jutra, pa smo konačno mogli da se opušteno i s uživanjem predamo poslu, posmatračkom. I odmah smo uočili veliki broj neočekivanih, egzotičnih vrsta terenskih vozila. Neko vreme smo se zabavljali pogađajući odakle su emigrirali u južnije krajeve, ali smo brzo prepoznali obrazac: Pančevo, Vršac, Novi Sad, Loznica. Uniformnost, brendiranje i dodatna oprema su ukazivali da se ne radi o privatnim vozilima.

 

„Valjda bi neko morao da se zapita šta rade državni automobili par stotina kilometara daleko od svog prirodnog staništa, imaju li putne naloge i ko plaća gorivo i dnevnice vozačima“, zapodenuo sam svoj naivni monolog.

 

„I pitam se, pitam se, šta bi se desilo kada bi neki običan smrtnik, evo na primer je, pokušao da se provoza kroz Užice glavnom ulicom automobilom bez tablica“, zapitao sam se naglas, ne očekujući odgovor. Krenuli smo u obilazak ne preterano pristupačnog biračkog mesta Rti 2.

 

„Prešao bi pedeset metara, maksimum, pre nego što bi te skembali“, dodao je Mićko. Skrenuli smo levo, pored putokaza na kome je pisalo: Rtilend; šta se krilo iza tog imena, nismo uspeli da razaberemo, nije nam se zalazilo u neraščišćen sneg – zvučalo je intrigantno, kao neki zaleđeni Zombilend. Biračko mesto je bilo smešteno u nekadašnju zadružnu prodavnicu u kojoj su se na drvenim klupama oko bubnjare, glasačkih kutija i paravana za tajnost glasanja stisnuli članovi biračkog odbora u stalnom i proširenom sastavu, uključujući i našeg posmatrača. U povratku, malo je nedostajalo da se sudarimo sa nekim audijem koji se kretao malo brže nego što je preporučljivo za zaleđeni seoski put.

 

„Našem mobilnom timu su izbušene gume ispred biračkog mesta, budite oprezni“, stigla nam je poruka. Bili smo oprezni, ali ne previše. Aleksandra je sa zadnjeg sedišta fotografisala pick-up sa lozničkim tablicama koga smo već treći put spazili parkiranog na istom mestu, ali su i oni slikali nas, sa jasnom namerom da nas zastraše.

 

„Gore u Dubcu, glasači izlaze sa biračkog mesta pa idu pravo u susednu prodavnicu odakle izlaze sa paketima. Sve sam fotografisala“, javila je Ivana. „U Kotraži opet ima problema“, saznali smo usput. Dole u Lučanima je takođe zakuvalo, ali mi smo imali svoju rutu na južnoj granici,  prema Ivanjici, i toga smo se i držali. Na kraju dana smo ponovili jutarnji izazov, pokupiviši posmatrače koje smo u rano jutro dovezli do Gloga, i Dubca, Gornjeg, čvrsto rešeni da razmrsimo sobraćajnu misteriju – kako najkraćim putem stići od Guče do Lučana. Zahvaljujući navigaciji, na raskrsnici na kojoj je na oba putokaza pisalo Guča, odabrali smo konačno pravi smer.

 

„Dovela sam nas u minsko polje“, u jednom trenutku se kroz smeh oglasila Aleksandra, nekih desetak kilometara kasnije. I stvarno, vozili smo se kroz razvaline puta, manje-više uspešno izbegavajući rupe. U jednom trenutku, spazio sam onaj jutrošnji putokaz za Guču, i shvatio u čemu je stvar…

 

„Ovaj put je bio zatvoren za saobraćaj zbog miniranja. Verovatno su ga otvorili zbog predizbornih razigravanja, ali su zaboravili da uklone putokaz za zaobilazni put, a mi smo u onom mraku zabasali gore u brdo“, objašnjavao sam saputnicima uzroke naših jutrošnjih nevolja. Mićko je ostao u Lučanima, a sa nama se u povratku vozila Ivana. Izbori su okončani i glasovi su se uveliko zbrajali, ali niko od nas nije bio nešto naročito zainteresovan za rezultat. Slušali smo Bob Marlija, Rastaman Vibration, već drugi put. Moj Reno Klio je lagano klizio po vlažnom asfaltu, a mi smo se, onako umorni prepustili uživanju u muzici.

 

Ionako će se naći već neko da nam pobedonosno saopšti konačne rezultate izbora – verovatno isti onaj koji je upregao golemu mašineriju da razvozi, nagradi ili zaplaši projektovani procenat glasača, i to lično i personalno, baš onako što i voli. A mi ćemo to podneti s mirom, baš kao što pasionirani posmatrači ptica ne obraćaju previše pažnju kada im predmet njihovog posmatranja diskretno istovari na glavu svoj nebeski sadržaj, pa još kažu: neka, to je za sreću!

 

 

Autor je član posmatračke misije CRTA – Građanin na straži.