Reprezentativno nereprezentativni

Danas počinje Svetsko prvenstvo u fudbalu koje se ove godine održava u Rusiji. Euforija oko ovog događaja nije mogla da vas zaobiđe, čak iako vas sport nimalo ne zanima. Ko će biti u reprezentaciji? U kojoj su grupi? Kakav je sastav drugih reprezantacija? Naravno, svi žele da vide najbolje u dresu svoje države. Ista situacija je i pred druge manifestacije. Zašto nam je važno da nas najbolji predstavljaju na svakom mestu, osim u Parlamentu?

 

Najaktivniji poslanici prema statistici Otvorenog parlamenta retko govore o onome za šta su tražili reč, ali zato redovno uspevaju da kroz svaki deo rasprave o aktima na dnevnom redu vređaju svoje političke protivnike. Nije bitno da li su reč dobili po Poslovniku, za govor o aktima ili amandmanima, sve se može iskoristiti za repliku. Na sednicama se ne raspravlja o dnevnom redu, nego o onome što je poslanicima te nedelje najzanimljivije.

 

Samo tokom ovogodišnjih sednica, parlamentarci su uspeli da prekrše skoro sva pravila i procedure. No, niko se oko toga mnogo ne potresa. Amandmani “sa posebnim osvrtom” se vrte na svakoj sednici, većina usvaja zakone, opozicija glasanju ali i dobrom delu rasprave ne prisustvuje. Svakim danom dostojanstvo Narodne skupštine se urušava brže, jače i bolje.

 

Ovaj veličanstveni način predstavljanja se ne zadržava samo unutar granica naše države. Narodni poslanik Meho Omerović priveden je zbog krađe na aerodoromu u Nemačkoj, a poslanici su ovom incidentu posvetili celo vanredno zasedanje i zasad utvrdili ništa. “Slučaj Meho” nije izdvojen primer blamiranja pred svetom. Hrvatska je prošle nedelje pred Savetom bezbednosti Ujedinjenih nacija pokrenula “pitanje Šešelj”,  jer osuđeni ratni zločinac sedi u Parlamentu i širi govor mržnje, a srpske vlasti na to ne reaguju.

 

Skupština izgleda kao dosadan i veoma skup rijaliti, a ne predstavničko telo u kojima se donose akti značajni za sve građene ove države.  Međutim, izgleda to nije bitno ni predstavnicima ni stanovnicima Srbije. Prema “Crtinom” istraživanju o učešću građana u demokratskim procesima, ispitanici su se izjasnili kao najmanje zainteresovani za teme u vezi sa radom Skupštine i programima političkih partija.  Između 60 i 70 odsto građana koji su učestvovali u istraživanju ocenilo je da ne zna ili malo zna o Skupštini Srbije, ulozi poslanika i programima političkih partija.

 

To što građani ne znaju dovoljno o značaju parlamenta i što u Skupštini ne postoji rasprava, nije prepreka za usvajanje zakona. U toku ove godine usvojeno je 80 zakona, a skoro sve je predložila Vlada, koja je, uostalom, bila i jedna od glavnih tema rasprava o zakonima.  

 

Narodna skupština odavno nije telo koje ima reprezentativnu, izbornu, zakonodavnu i kontrolnu funkciju. Pitanje je da li nam je ovaj privid parlamenta uopšte i potreban.